Nova haljina joj je savršeno pristajala. Svi su su okretali dok je prolazila ulicom, a ona im se samo smješkala i kimala glavom. Torba joj je lupkala o bok dok je hodala, ali bila je previše dobro raspoložena da joj to ide na živce. Već se dugo nije ovako lijepo dotjerala. Šminkom je sakrila i najsitniju nepravilnost lica, a miris slatkog parfema bi zapuhnuo i omamio svako stvorenje pored kojeg bi prošla. U svakom je slučaju bila lijepa djevojka, ali najviše je njezinoj ljepoti pridonijela sreća koja je i sada zračila iz nje.

  Nije zaboravila onu tugu i tjeskobu koju je osjećala dok ga nije upoznala. Samo je on bio razlog njezinoj sreći. Bila bi učinila sve za njega jer je znala da će i on učiniti sve za nju. A danas mu je bio rođendan. Ispekla mu je tortu iako su svi njezini prijatelji znali kako ona definitivno nije dobra u pečenju kolača.

  Sunce joj je grijalo lice, a njegova ljubav njezino srce. Stigla je do zgrade koju je tražila i počela se uspinjati stubama. Živio je na samom vrhu i inače joj nije bilo drago penjati se toliko visoko, ali sada joj to nije predstavljalo nikakav problem.

  Nošena oblakom dobrog raspoloženja i slatkim mirisom parfema, otvorila je vrata i ušla u njegov dom. Očekivala je da će je dočekati ili poći joj u susret, ali nije bilo nikoga. Odložila je tortu i ukrasnu vrećicu te izula cipele. Stala je na trenutak i razmislila. Upalit će svijećice na torti i zapjevati mu pjesmu za sretan rođendan. Da, to je još bolje od onoga što je zamislila prije. Pošla je u skučenu kuhinju. Nikoga nije bilo unutra, baš kako se i nadala.

  Pronašla je upaljač, maknula poklopac s djela vlastitih ruku i baš kad je htjela upaliti prvu svijećicu, začula je glasove. Nije znala što oni govore, ali je mogla biti sigurna kako je jedan njegov. Nekoliko je trenutaka samo stajala sagnuta nad tortom, ali se onda uspravila i pošla za glasovima koji su bili sve jasniji. Sada je bila sigurna, drugi je bio ženski.

  Glasovi su dolazili iz njegove spavaće sobe. Vrata su bila pritvorena. Odškrinula ih je samo toliko da može vidjeti što se događa. Vidjela ga je kako sjedi na krevetu. Laktovima se podbočio na koljena i glavu zaronio u dlanove. Čak je i s leđa izgledao zabrinuto. Pored njega je stajala djevojka. Jednu mu je ruku stavila na rame. Haljina crna kao noć skrivala je njezino vjerojatno krasno tijelo. Lice joj je vidjela samo iz profila, ali je bilo očito da je djevojka iznimno lijepa. Nikada još nije vidjela ženu koja bi tako izgledala. Kosa i oči su joj bili neobično tamni, a lice bijelo.

  Žalac ljubomore joj je bocnuo srce. Razočaranje joj je promijenilo izraz lica, a ljutnja kolala žilama. Na tren joj je došlo da zaplače, ali onda se sabrala. Htjela je čuti o čemu razgovaraju. Toliko joj je šumilo u ušima, da prvih nekoliko rečenica uopće nije čula.

  „Moramo otići,“ rekla je djevojka u crnoj haljini. Glas joj je bio dubok, ali ugodan.

  „Znaš da ne mogu…“

  „Nemaš izbora.“

  „Ne mogu je ostaviti.“ Lecnula se kad je ovo čula. Mislio je na nju.

  „Bit će ona dobro.“

  „Ali voli me.“ To je bila istina, voljela ga je. Ustvari, sada se već predomišljala.

  „Naći će nekog drugog. Ti moraš sada sa mnom.“

  „Ali još samo danas…“ molio je.

  „Već si dobio jednu priliku,“ prekinula ga je žena.

  „Nisam joj rekao, nije zaslužila da se tako rastanemo.“ Planirao ju je ostaviti i to zbog nje.

  „Imao si priliku,“ opetovala je ona. „Idemo sad.“ Glas joj je zvučao konačno. Nije se više bunio. Mogla je zamisliti tu djevojku kako spava u njegovom krevetu, na onoj strani na kojoj je ona toliko puta zaspala. Ostavit će je…

  Odšuljala se do ulaznih vrata i potrčala stepenicama.

  Idućeg su joj jutra javili da je mrtav. Plakala je danima. Njezina se sreća utopila u moru tuge. Možda ga je snašla kazna za ono što je učinio, ali ipak je smatrala da je to previše.

 

  Prošle su godine. Vrijeme joj je promijenilo izgled. Bore su zakopale njezinu ljepotu, ali joj je osmijeh osvježavao staračko lice. Nosila je vrećice pune namirnica, danas joj unuci dolaze na ručak. Odjednom je stala. Bol joj je probola prsa, slabo je srce zadrhtalo. Hrana se prosula po ulici. Netko joj prilazi, trebala je pomoć.

  Prepoznala je tu haljinu, tu kosu i lice koje nije ni trenutka ostarilo iako je prošlo mnogo godina. Djevojka joj je pružila ruku. „Moramo krenuti,“ rekla je. Odmah je shvatila kamo će je odvesti. Ondje gdje je prije toliko godina odvela i njega.

Franjić Veronika

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here