Ima tako dana kad se budim rano. Jako rano. Prije zore. Neke misli roje se po glavi, a još nisu zrele da iskoče na papir; da bljesnu na zaslonu. Da uskoče u datoteku. A ima i onih dana kad se usanjam pred zoru. Onako duboko. Istinski. Pa se snovi učine zbiljskijim od same zbilje, stvarniji od same stvarnosti. Poželim tad zauvijek ostati u tom virtualnom svijetu. Ali jutro je neumoljivo. Uvijek nekako stigne da nas ubaci u kolotečinu novoga dana.
Kako je s ljudima tako je i s Državama. Postoje razdoblja kad Narodi snivaju neka bolja vremena. Bolju budućnost. Slobodu. Postoji i vrijeme budnosti, jave. Java: stanje u kojem se u snovima izmaštana budućnost toči u običnu nam svakodnevnicu. A postoji i ono tanano prijelazno vrijeme kad se te dvije suprotstavljene stvarnosti smjenjuju. U našim malim životima ti prijelazni momenti traju kratko. Veoma kratko. Tek koliko treba da se okrenemo od supružnika na drugu stranu, potapšamo jastuk i čista srca usnemo; ili, u drugom smjeru, tek koliko nam treba da se dohvatimo WC-a, da napravimo prvo jutarnje izmokravanje. S Državama i Narodima nešto je drugačije. Kompliciranije. Oni koji dugo spavahu, puno im treba i da se razbude, pa to vrijeme prijelaza iz sna u javu znade potrajati. Godinama. Desetljećima. U jednom takovom međuvremenu danas živi i Lijepa Naša. Između tisućljetna sna i sutrašnjice koja nikako da stigne. Nerazbuđena. Pospana. Zapretena u zgužvanim plahtama natopljenim vlastitim suzama, krvlju i znojem. Posvađana s jastukom impregniranim sanjama. Kao da čeka nekog svog princa da je uistinu prene iz tog stoljetnog drijemeža. Poljupcem ili šamarom. Svejedno.
U samoupravno socijalizmu i dogovornoj ekonomiji Hrvati su sanjali slobodno tržište i kapitalizam. Željeli su one lijepe stvari koje vidješe da susjed donosi familiji iz slobodna svijeta kad se vraćaše doma za Božićne ili Uskršnje blagdane. U prtljažniku Mercedesa dizelaša. Na poklopcu gepeka kočilo se veliko D. Na stražnjoj klupi, odmah iza stakla, veselo je odmahivao glavom jazavčar, vučjak ili neka druga pasmina Klimavaca. Glava bi mu lagano kimala na pozdrav dok bi dizelaš krstario našim prošupljanim cestama. A straga, u gepeku, pravi rudnik finih stvari. Jeftine tehničke robe. Diskontnih njemačkih čokoladica. Guma za žvakanje i petardi. Svih tih, za nas, djecu iz susjedstva, nedohvatljivih čudesa kojih se naši starci još ne uspješe dogovoriti da proizvode ovdje, kod nas doma, u najboljem od svih mogućih svjetova. U komunizmu koji samo što nije stigao. Našlo bi se tu, u tim prtljažnicima, i stranjskog sira i mlijeka i jogurta; za one profinjena nepca kojima se već bio zgadio dosadnjikav okus Dukatova jogurta; onog sa zelenim poklopcem.
Susjed Joso imaše tri kćeri cvjetnih imena. Najstarija, Đurđica, za Božić 79. donijela mi kalkulator iz Njemačke. TI 57. Programibilni. Texas Instruments. Ok, Stari je keširao Sto Maraka. Na poleđini novčanice širio krila njemački heraldički orao. Lice banknote krasio lik Sebastiana Münstera, kartografa iz XVI. stoljeća. Obrada praktikumskih mjerenja tako se znatno skratila, ostavljajući mi podosta vremena za neobvezatne brucoške aktivnosti.
Klara Schumann, na istom apoenu novčanice još nije bila izmišljena. Ona je započela krasiti novčanice od 100 Maraka tek 1. listopada 1990; četvrta i posljednja generacija Dojčmarke. Do prijelaza na Euro. 2002 godine. S Klarom Schumann kapitalizam je pokucao i na naša vrata. A skupa s njim tržišno natjecanje i rat. I privatizacija. Vrijeme Prvog Predsjednika. Franjo Tuđman. Čekalo se da rat prođe, pa da i nama krene. Čekalo se da privatizacija priđe. Pa da će valjda i nam krenuti. Nekima i jeste. Nekima nije. Sva sila onih kojima nije. Ma ne mora baš Mercedes ili BMW tješaše se oni kojima nije. Da je bar jedan Opel i VW s Hrvatskim Ovčarom na stražnjoj klupi novog automobila. Vlastitog. Ako i na kredit. Došla mirna reintegracija. I prošla. Vrijeme detuđmanizacije. Pa račanizacija, pa deračanizacija. Pa sanederizacija, pa desanaderizacija. Dugo, predugo, se čekalo da taj liberalni kapitalizam pokuca i na naša vrata.
Čekanje se kratilo dizanjem kredita. S valutnom klauzulom. Krediti se vraćahu novim kreditima. S valutnom klauzulom. Pa pokucala kriza i recesija. Prvo Svjetska. Poslije Domaća. Ima robe po šoping centrima. Skuplja je od one na Zapadu, ali je zato nekvalitetnija. A plaće su manje. Dopizdilo ljudima čekati da slobodno tržište dođe i do nas, pa kad već neće brdo Muhamedu, Muhamed će brdu. Počelo se odlaziti. Prvo polako, stidljivo, a onda sve više. Kako se koji razbudi, odmah potegne do kolodvora. Po kartu u jednom smjeru. Za sebe i za familiju.
Preostaše još samo oni uspavani. Koji sanjaju da prave brodove; da prave autobuse. Lokomotive i željezničke vagone. Odijela. Cipele. Da oru i prevrću zemlju. Da beru slatke plodove jabuka, krušaka, šljiva i mandarina. Preostali samo oni koji sanjaju da će prvoga plaća, pa da će onda moći obradovati svoje djevojčice koje ih doma čekaju tiho pjevušeći:
Tata kupi mi auto
Bicikl i romobil
Kupi mi medu i zeku
Kolica “Jugovinil”.
Tata kupi kolača
bombona i naranče dv’je
bar jednu malenu bebu
Velim ti da je to sve.
Ali plaća ne sjeda prvog, ni petnaestog, pa je opet nema ni drugog prvog, ni trećeg, ni četvrtog ni petog prvog u mjesecu. Prošlo pola godine. Godina. A plaće nema. I neće doći; nikad više…
Budim se u goloj vodi. Posegnem rukom u mrak. A u mraku najdraža. Ne vidim joj lica. Samo joj ruka prima moju ruku. Šapće. Tiho, probudit ćeš djecu. Još je rano. Spavaj. Sutra se moram rano ustati. Zagrlim jedinu. Ima tako nekih dana kad bi bilo bolje ne probuditi se.
P.S. (21. rujna 2022.)
Da ima takvih dana kad je bolje ne buditi se!
Gavran leti iznad polja
i sakuplja svoja jata
ova ptica zloslutnica
predosjeća bit će rata.
