Selo il’ grad, dvojba je sad o kojoj pjeva Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

U gradu živim da ne umrem na selu

 
Živim u gradu,
neki bi ocijenili
u nezdravom prostornom gadu,
domu zagađenja i
otuđenosti od prirode,
u otrovu što stanovnike drže robom
i nikako zdravlju ne gode,
živim govore mi ljudi
u crnilu koje treba spasenje
bijelo,
nije naodmet vele mi
da se preselim na selo,
no nisam sklon da mi savjest
njihove savjete posluša,
jer kao mali sam mnogo vremena
provodio u selu Blatuša,
to je oaza prirode u regiji
Korduna,
gdje sam vidio minska polja
ali i lijepe životinje
poput žečeva, srna, zmija
jastreba, stvarno ih je ta lokacija
puna,
s dedom sam nosio drva,
pravio rakiju
sadio, kopao i skupljao svoja
agrikulturalna iskustva
prva,
šetao po
šumi,
jednom i gasio ogroman požar
da se zelenilo ne
pofumi,
a navečer bi se okupila raja
seljaka,
pile su se rakije, pive
i pričalo se dok je tekla večer prije
spavanja usred slabo osvjetljenog mraka,
selo je zdravo s tim me antiurbanisti konstantno
more,
ali od priča Kordunskih seljaka
dan danas imam noćne more,
od onih iz onog sela što su preminuli od
ciroze jetre,
do onih što su skončali u kakvoj
nesreći dok su prolazili
svoje uobičajene metre,
od onih iz onog sela što ih je pokosio
rak,
do onih što su se samo iz čista mira srušili
eto tak,
pravo je čudo da nikog
nije ujela otrovna zmija
ili pojeo vuk,
no što se sve tim ljudima izdogađalo
od šoka su mi usta pravila
muk,
godine su mi trebale da zapravo skužim u kakvom
su ogromnom siromaštvu obitavali,
i koliko su daleko bili od ljudi koji su im mogli
pomoći
i zahvaljujući kojima ne bi
tako skončavali,
nije grad savršen ali je ipak
po nekim stvarima sredina koja je sređena,
a selo ipak nije toliko zdravo i sigurno
kao što je neka ekipa ubeđena.

Foto: Zdravko Turkulin