Dubrovnik – Na taraci Kazališta Marina Držića prikazane su tri izvedbe predstave ”Glumci Gradu” u režiji Srđane Šimunović, kao poklon građanima Dubrovnika. Riječ je o hommageu velikom Ivu Vojnoviću i prvi je ovo kazališni događaj uz prisustvo publike u Dubrovniku, nakon stanke zbog pandemije korona virusa.
U predstavi su igrali: Izmira Brautović, Nika Lasić, Perica Martinović, Mirej Stanić, Bojan Beribaka i Srđana Šimunović.
Predstava je ostvarena na tragu iniciranog projekta umjetnici gradu koji je proteklih mjeseci bio ostvaren od strane mnogobrojnih ustanova, udruženja i pojedinaca koji djeluju u Dubrovniku. Kazalište Marina Držića se zahvalilo na pomoći u realizaciji projekta Dubrovačkim Muzejima i njihovoj ravnateljici, Julijani Antić Brautović.
Mene je ova predstava podsjetila na kazališnu predstavu Suton. Predstava koja svakoga duboko dirne i potakne u donošenju mnogih životnih odluka. Nismo uvijek gospodari svoga života, jer okolnosti u kojima odrastamo bitno utiču na kvalitetu istoga. S tom razlikom da tradicija i ljudi koji su protkani njome ne odstupaju ni milimetra od nje, ma kako teško bilo.
Predstava je bezvremenska i sad kad se slušala na otvorenoj uličnoj terasi uz slike ulica i dopiranje zvukova sugrađana koji svojim poslovima hode je bio poseban ugođaj. Biti u društvu plemstva, slušati kako učtivo razgovaraju, kako spretno i diplomatski skrivaju svoje jade, može samo te zanijeti da si dio priče plemstva u specifičnom okruženju u Gradu Dubrovniku, poznatom po svojoj diplomaciji, uspješnosti i liderstvu.
Uvijek nam se nameću pitanja na koja tražimo odgovore.
Što znači biti plemstvo a što znači biti plemenit?
Kako i do kada poštivati tradiciju u obitelji?
Imaju li ljudi budućnost i perspektivu ako se pokoravaju gruboj tradiciji?
Ta i mnoga druga pitanja koja nam se nameću su izuzetno dobro nijansirana kroz ovu dramu.
Vojnović je korak ispred mnogih pisaca u zapažanju finih nijansi koje nam kristalno jasno ocrtavaju međuljudske odnose i zato njegove predstave je posebno lijepo vidjeti i doživjeti u ambijentu ulice gdje su gledatelji bili kulise.
Posebna radost je bila vidjeti najmlađe kako zauzimaju svoja mjesta i s velikom pažnjom gledaju i slušaju glumce. Nisu im bili važni bicikli ni role koje su odložili iza sebe na putu, upijali su pokrete i riječi i kao da su se stopili s predstavom. Na mladima svijet ostaje.
Autor: Lily Laum
