Ivor Kruljac
„Strava i stvarnost“
Bila jednom jedna
ogromna šuma okružena
ljudskim svijetom,
divljinu njene nutrine
uređena civilizacija
smatrala je životnom prijetnjom,
o njenoj stravi su lokalni
pjesnici stihovima pisali,
a kad sam ja kao ludi stranac
u nju ušao, kao živog su me otpisali,
hodajući solo u sve teže
prohodno grmlje,
tu i tamo mi se činilo da sam
vidio od krvi mrlje,
a onda sve češće na drvećevoj
kori,
sve je manje bilo grmlja dok nisam
vidio čistinu koja se ne guši u flori,
zemlja crna a iznad nje lebdi
mrtva srna,
ne znam smiju li se to
demoni ili hijene,
ali znam da je zahladilo i da se nad mene nadvijaju
sjene,
iza mene pleše šumska vještica
sa tisuće mračnih čari,
ja joj se zlokobno smješeći
naklonim što me svojim prisustvom
podari,
moje misli plod su sadističkih
lučenja,
a ona mi može otkrit tajne
nadnaravnog mučenja,
a kad je vještica to shvatila
skamenila se od šoka,
glavom bez obzira pobjegla
vrativši normalitet prirodnog toka,
jer nema strašnije stvari
doli ljudska iskvarenost,
vještica je strava
ali čovjek je stvarnost.
