Jozo Nikolić
BRDO
Uvijek sam se želio popeti na vrh brda koje se, poput ogromnog slikarskom platna, zabolo u zelenu ravnicu kroz koju je tekla uska, bijela rijeka. Platno je ostajalo isto, mijenjale su se samo boje. I tri sitne kućice s crvenim krovovima. Nekoliko rasjeklina koje su ga prodrmale.
Gledao sam ga u rana praskozorje i u gluha, mutna predvečerja. Tražio sam njegove mijene.
Gledao sam kako ga proljeće odijeva u šarenilo, ljeto po njemu prosipa zelenilo, jesen okiva bakrom, zima zatoči bjelinom.
Želio sam zajahati njegov vrh.
Poput mladića koji prvi put pokazuje svoju snagu i muškost.
Nitko me nije nagovarao, nitko mi nije zabranjivao. Zeleno selo u dolini bilo je lijeno i ravnodušno. Nisu ga zanimale tuđe želje i planovi.
Sjećam se jednog školskog izleta kada smo mi, nejaki junaci, trebali osvojiti njegov vrh. Zabosti pobjedničku zastavu. Bio je to prevelik zalogaj za nas. Na prvoj četvrtini puta otkazale su nam noge, disali smo kao ribe na suhom. Vratili smo se u školu.
Bivali su dani kada se selo gušilo u tijestu samoće i dosade, kada su ga mogle osloboditi samo priče. Moj susjed koji se dičio svojim dugim, zašiljenim brkovima, pričao je neuvjerljivu priču. Svi su unaprijed znali da mu neće povjerovati, da ih on ne može ni u što uvjeriti.
Ali priča kao priča, slatka je i kada je laž.
Tvrdio je da se, svakog petka u mjesecu, na brdu pojavljuje sredovječnan čovjek, duge svijetle kose i očiju u koje se nije moglo gledati. Da je odjeven u dugu lanenu haljinu. Da liči na Isusa Krista u našoj crkvi.
Starci su vjerovali u tu priču. Tvrdili su da su ga i oni vidjeli.
Mladići su sve popratili šaljivim upadicama, namigujući i praveći smiješne grimase.
Jedan učen susjed kojem su svi vjerovali tvrdio je da se u središtu brda stvara ogroman ponor koji će u sebe usisati i brdo i selo, da su rasjekline koje se javljaju na tijelu brda samo prvi znaci zloćudne propasti. Bilo je još priča, ali tko bi ih sve zapamtio.
Priče su se rađale, nestajale pa se opet pojavljivale, slijedeći neki svoj neobjašnjiv ritam.
Tekle su kao rijeka, izlijevajući se i ponovo vraćajući u svoja korita.
Odluku sam donio brzo.
Ona je pljusnula iz mene kao voda iz probušene posude.
Trebalo je poći do vrha brda, čekanje više nije imalo nikakvog opravdanja, bio je to moj neizrečen zavjet meni, selu i brdu.
Krenuo sam u jedno ljubičasto jutro dok su mi koraci još laki, dok ih još nije izvagala vrućina, okovala sparina. Bilo je daleko do brdskog vrha. Odmarao sam se pod tamnim krošnjama, jeo gnjecavi kruh i pio ustajalu vodu.
Trebalo mi je nekoliko sati da se počnem do vrha. Pogled je bio veličanstveni.
Rijeka je bila svilen konac, ljudi mravi, drveće kao ugašene grobljanske svijeće, trava blijeda, jedva vidljiva.
Došao sam do široke visoravni. Stado je meketalo popodnevnu vrućinu, žalilo se drveću, bezuspješno njuškalo bistre izvore.
Pastir se uvaljao pod najgušću krošnju. Pastirski pas je zaboravio lajati.
Pastir me je upitao odakle dolazim. Upro sam prstom u dolinu ispod nas. Ošinuo me je začuđenim pogledom. Rekao mi je da je selo koje gledamo napušteno prije desetak godina. Pitao me je gdje živim. Pokušao sam ga uvjeriti da sam upravo pristigao iz tog sela, da mi je dolje kuća, da dolje žive moji roditelji, rodbina, susjedi. Nisam ga uvjerio. Nagovarao me je da se spustim niz drugu stranu brda, da će mi sve postati jasno.
Nevoljko sam ga poslušao. Kad sam ušao u selo, sreo sam neke svoje susjede.
Vukli su svoje lijene, trome korake ka obližnjoj šumi.
Jedva sam pronašao svoju kuću.
