Hrvatska. Četvrtak 15. kolovoza 2019. Velika Gospa. Dan svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Rusija. Tamo još nije Velika Gospa. Netko je nekad nekome zbrčkao kalendar. To danas nije bitno. Rusija slavi čudo! Nakon što je pri uzlijetanju udario u jato ptica putnički zrakoplov na letu 178 Ural Airlinesa: Moskva-Simferopolj (Krim) uspješno je sletio na polje kukuruza nedaleko od odlazne moskovske zračne luke Žukovski. Rusko ministarstvo zdravstva objavilo je da je preživjelo svih 226 putnika i 7 članova posade od kojih je 74 lakše ozlijeđeno pri slijetanju Airbusa 321 na polje kukuruza svega 5 kilometara jugoistočno od Moskve. Naime, nedugo nakon uzlijetanja zrakoplov je udario u jato galebova zbog čega su mu se pokvarili motori. Ruski mediji već su proglasili pilota Damira Jusupova herojem, a mnogi uspoređuju taj čin sa slijetanjem zrakoplova U.S. Airwaysa na rijeku Hudson 2009. Američki avion tada je udario u jato gusaka.
Pri slijetanju ruskog zrakoplova, na sreću, motori su bili ugašeni, a kotači uvučeni. Iako se nesreća zbila u ranim jutarnjim satima po lokalnom vremenu (03:15 UTC) vijest se brzo proširila, pa su je već i provincijske medijske kuće imale objavljenu do podneva. Internetom se stvar, naravno, proširila znatno hitrije. Preživjeli su ekspresno postavili svoje avio-video memorabilije na Mrežu. A321 parkiran u kukuruzištu! Ne baš ugodna vijest ako ti istog dana u 14:20 predstoji let za Rusiju. Istina nije za Moskvu već za Petrograd. Ostaje nada da Pulkovo, treća po veličini zračna luka u Rusiji, nije preblizu odlagalištu smeća te da jata galebova smetlara i vrana neće dovesti naš A319 u sličnu pogibelj. Ali tko će ga znati? Nikad nisam bio u Petrogradu; niti u Rusiji. Uopće. A i da sam bio teško da bi me topologije odlagališta otpada baš zanimale. Ono Zagrebačko znam gdje je, praktički odmah uz poletnu stazu. I obično je puno letećih štakora, koji za sada još ne napadaju avione…
Znam da sam već pisao o strahu od letenja. I znam da su svi strahovi uglavnom iracionalni. I da ne prolaze lako, samo tek tako jer se o njima s vremena na vrijeme usudite progovoriti ili ponešto o njima napisati i javno priopćiti svekolikom pučanstvu. Ali ovaj put nije samo moj život u pitanju. Svi ćemo se naći u istom avionu; na istom letu. I najdraža. I cjelokupno zakonito potomstvo. Ako se što zbude nitko iz uže familije neće preostati da potroši putna osiguranja. A još moramo nadletjeti i onu zamišljenu liniju na kojoj se naši i njihovi igraju rata. OK. Stvar tamo nije napeta kao četr’es’t prve ili druge ili treće, ali dečki se svako malo vole avionima nadjebavati u tom zračnom prostoru između Rusije i bivših Socijalističkih Republika, a danas ponosnih članica Slobodnog Svijeta i najmoćnijeg vojnog saveza. Zona sumraka.
Ostaje samo nada da će piloti poštivati koridore i frekvencije. One ratne i one mirnodopske. Ali nisu samo vojnici s krilima u igri. Prisjećam se malezijskog Boeinga 777 na letu MH17 Amsterdam – Kuala Lumpur. 17. srpnja 2014. godine oboriše ga navodno četiri dragovoljca. Sergej, Igor, Oleg i Leonid. Psi rata. Iduće godine trebalo bi im započeti suđenje u Nizozemskoj za smrt 298 ljudi na letu MH17. U odsutnosti? Mož’š misliti. Soli na rep! Dobro je da je naš let popodnevni. Za dana. Dok pravoslavni bojovnici lagano drijemaju prije no što potpuno smrkne, pa da onako nevidljivi iz tame odapnu svoje uperene BUK-ove u titrave aluminijske točkice na nebu; pa „hrabro“ pripucaju. Jednako hrabro kako su devedesetih, ovdje kod nas troprsti nišanili latinske križeve na bakrenim krovovima katoličkih bogomolja artiljerijskim oruđima. Baš onako kako ih četrdeset i kusur godina vježbaše oficiri i zastavnici sa zlaćanim petokrakama na epoletama i velikom crvenom zvijezdom na šapki. Crvenom zvijezdom obrubljenom zlatnim strelicama. Noćna, zapravo popodnevna, mora na 33.000 stopa: to je obično visina na kojoj lete Airbusevi na višesatnim letovima kroz ratna područja. Twilight zone.
“Noćna mora na 20.000 stopa” (Nightmare at 20,000 Feet) je 123. epizoda antologijske serije The Twilight Zone, na temelju kratke istoimene priče Richarda Mathesona koji je za serijal napisao još 15 drugih scenarija. Epizoda je izvorno emitirana 11. listopada 1963. i jedna je od najpoznatijih i često spominjanih epizoda serijala. Možda i zbog toga što naslovnu ulogu gospodina Wilsona tumači mladi William Shatner, kanadski glumac koji je svjetsku slavu stekao kao Kapetan James T. Kirk: prvi kapetan broda USS Enterprise iz Star Trek (Zvjezdane staze) franšize. Priča je to o putniku na zrakoplovnom letu koji jedini vidi čudno stvorenje koje tijekom leta prčka po avionskim motorima.
Ja nisam gospodin Wilson. Meni se stvari ne priviđaju. Već dugo ne preferiram sjediti do prozora kad letim. Nema gremlina što šetaju avionskim krilima na izvanjskoj temperaturi od -60o Celzijusa i u dobrano razrijeđenoj atmosferi. Ni noću, ni danju; ni za olujna vremena, a osobito ne kad turbulencije počnu tresti pretince s prtljagom kao neki poltergeistovi. Ja tek samo dobro uočavam detalje; i da, ono što vidim ili čujem često bude veoma uznemiravajuće.
Obično svaki let započne sasvim civilizirano. Pri ulasku u avion osoblje kurtoazno pozdravlja svakog putnika; putnici ljubazno odzdravljaju. No ako samo malo pažljivije promotrite osoblje vidjet ćete da su njihove oči prozirne. Bez sjaja. Gledaju negdje kroz vas prema sljedećem putniku, kroz kojeg će isto tako prazno gledati kad on bude stajao na vašem mjestu. Čisti automatizam. Bez trunka zadovoljstva da je posao koji rade najbolje plaćen posao u RH za dostignutu stručnu spremu. Ma sve pet. Dok vam ne zatraže kartu: onaj mali odrezak koji se uvijek negdje zametne. Pa vas počnu upućivati do sjedalice. Ta glupa, nepotrebna ljubaznost uvijek mi izazove sumnje. Okrećem se prema magično zatvorenim vratima pilotske kabine i znam: opet nešto nije kako treba! Ali to kriju od nas pretjeranom brigom oko nebitnih detalja kao što je položaj vaše ručne prtljage u visećim pretincima.
I taman kad motori zazuje i zabrundaju, pa iz tih zvukova pokušavam odgonetnuti starost i dotrajalost materijala zrakoplova na lošem razglasu počinje tortura sigurnosnih naputaka (safety instructions). Tupavi običaj instruiranja putnika kako se iskrcavati na vodenu površinu. Kao da se svakog dana bar jedan let privođuje na površinu rijeke ili jezera! Jeste li ikad čuli da je pristajanje zrakoplova na neku veću vodurinu itko preživio? I u vijestima se takovi događaji nazivaju padovi zrakoplova; iako možda nikakav pad tu nije bio posrijedi; iako su piloti možda sasvim uredno privodili zrakoplov na površinu mora stotinama kilometara daleko od obale. Koga briga kojom su smrću izginuli putnici? Znam da je nekima od vas sigurnost pri putovanju važna, ali ako vam je uistinu stalo do sigurnosti putovanja prestanite putovati zrakom; i problem riješen na veoma ekološki način.
No čak da i kvalitetno usvojite gradivo kako se ponašati u slučaju havarije zrakoplova tko vam garantira da vaš susjed do prozora neće podleći panici i beskrupulozno poželjeti izaći prije vas iz aviona; razgrćući sve živo pred sobom: starce, žene, djecu i invalide. Ne vjerujete? Promotrite ponašanje istih prilikom sasvim običnog iskrcavanja. Svaki drugi želi sa svojom predimenzioniranom ručnom prtljagom izaći prije svih na aerodromsku slobodu. Kako li bi se ti samo ponašali da je avion prizemljen manje konvencionalnom metodom?
Usput, te sigurnosne prezentacije mogu vas ubiti i svojom nemaštovitošću. Ne odjednom već pomalo, natenane, onako kako ubijaju masti, šećeri i gazirani napitci. E, tu imam lijeka. Otkad sam vidio izvedbu ovog stjuarda ja se uvijek za vrijeme prezentacije smijuljim. Toliko je dobar da više i ne trebam evocirati sigurnosnu prezentaciju s erotskom konotacijom.
No ako ipak sve prođe u redu oko uzlijetanja, pa vas na par kilometara visine od tla pogoste nekom čašom vode ili čaja možete se slobodno opustiti. Ako ste bili nepažljivi oko slušanja sigurnosnih instrukcija nemojte svoju savjest time previše opterećivati. Havarije koje se dogode na tim visinama usmrtit će vas i prije nego se dočepate majčice Zemlje. Jednostavno, tamo gore ako se nešto dogodi avionu usmrtit će vas brzo, toliko brzo da će biti bezbolno, skoro toliko bezbolno kao da ste platili eutanaziju u nekom švicarskom sanatoriju ili nekom nizozemskom zdravilištu.
Bez brige, do slijetanja ništa se više strašno ne može dogoditi. Ili se to samo tješim? Početkom druge polovice leta na onom lošem razglasu obično se oglasi i vaš kapetan. Kapetan zrakoplova. Redovno to bude na nekom jeziku sličnom engleskom. Najnerazumljivijem engleskom jeziku koji se govori na planetu. Shvatite da vam govori o nekim mjestima koje ste upravo preletjeli, ali da niste pogledali kartu leta nikad izgovorena imena tih mjesta ne biste povezali s bilo kojim postojećim geografskim pojmom. Isuse i Marijo! Pa zar svaki puta moraju avion dati na upravljanje nekom liku koji misli da zna engleski, a nije u stanju ispravno izgovoriti niti pet engleskih fraza. Ako tako govori unaprijed pripremljeni tekst kako li će se sporazumjeti s kontrolom leta kod slijetanja. Ne daj bože da zatreba zbog magle ili loših vremenskih prilika uistinu nešto i dogovoriti s momcima u tornju. Ili, ne daj bože, da treba pročitati nešto iz priručnika za let. Čovjek takve dikcije sigurno ne može razumjeti stručne termine koje su avio-inženjeri ukrcali u te naputnike. Do kraja leta smrznem se u sjedalici. Gledam susjede oko sebe. Naručuju cugu u zračnom djutiću, parfeme i pljuge. Blago siromašnima duhom, njihovo je uistinu kraljevstvo nebesko.
P.S.
17. kolovoza 2019. Subota. Večernje vijesti Ruske Državne Televizije. Ogroman prilog s 5. Armijskih međunarodnih igara koje su danas završene u Moskvi. Prema očekivanjima Rusi su bili najuspješniji. Osobito njihovi tenkisti. Slijedi duži prilog o oklopnim snagama Ruske Armije. Govore neki vojnici, svi ovjenčani medaljama s petih Svearmijskih igara. Između podužeg izvještaja o poplavama u Sočiju i vremenske prognoze Kapetan Jusupov izvodi početni udarac na nekoj fudbalskoj utakmici. Heroj Rusije ali u vijestima dolazi tek iza 20. minute. Baš su cool ti Rusi.
Sutra opet kroz koridor u zoni razdvajanja letimo nazad. Doma. Pitam se kako li kapetan Jusupov govori engleski? Kažu da je pravnik i da ima tek pola sati naleta potrebnih za biti kapetan zrakoplova. A već heroj Rusije! Za onog našeg iz CA, sutra, siguran sam jedino da će opet na pola puta nešto frfljati uvjeren da besjedi engleski. Neka. Pola puta je negdje na jugu Poljske; ili u zračnom prostoru Slovačke. Nek’ brblja što hoće na bilo kojem jeziku koji misli da zna. Tada smo skoro doma. Otkad je Metropolonačenik vidovito i strateški lukavo razmjestio smeće po reciklažnim dvorištima Zagreba Ptice s Jakuševca predstavljaju minornu opasnost za avio-saobraćaj. Čovjek treba otići do Rusije da shvati svu profetsku pamet očeva Metropole. Osobito onog prvog i najmudrijeg među njima.
