Gordana Majdak ‘Voljeti i boljeti’

0

Gordana Majdak

Voljeti i boljeti

 

Plativši željeznu cijenu za ljubav, nije ti preostalo ništa drugo nego pojesti svoju utrobu, srce i ženstvo. Bila si primorana pojesti i vlastite kosti. Tek tada si dobro promotrila što je od tebe ostalo, jesi li se uistinu raspala od boli ili si nekim čudom ponovno rođena iz ovoja vlastitog trbuha.
Još uvijek si ovdje; znači sposobna za voljenje, za osjećaj pripadnosti i podatnost, za orgazam.

Naravno da jesi, jer ti si Žena.

U narednim danima izgurat ćeš bosim stopalima prošlost iz postelje čija pustopoljina iznova vreba tvoju nagost. Iako ne dozvoljavaš samoći da te zavodi, ipak joj se podaješ. Častiš se vlastitim dodirom, dodiruješ se toplo, nadražujuće. Usput skidajući mrenu s očiju, sa srca i ponovno ćeš doseći vrhunac svog stvaralaštva. Ne sumnjaš. Pisanje te oslobađa i savršeno dobro općite. Oplođuje te. Ne uzmičeš nadahnuću, niti svom dodiru. Ne pretvaraš se da si nešto što nisi, ispod pupka i iznad pupka sva. Ista si ona Žena koja je do jučer voljela iz srca, a ne iz toplog i mekog međunožja.

Potpuno si ista, a osjetno drugačija.

To malo prljavštine pod noktima, ta nesanica što ti rebra razdvaja, i život u kamenu neće te sada oblikovati. Oblikovana si odavno. Uzeta bezbroj puta, raščlanjena, sastavljena. Bila si i onda postojana, baš kao i sada kad tlo pod nogama izmiče, kad orgijaš s tišinom iako bi radije u sebe svog muškarca primala. Vremenom očistit ćeš to malo prljavštine pod noktima, sklupčat ćeš se poput djeteta, usnula … ili izaći naga iz kamena jer to ti sada treba. Ne zaboravi, ti si Žena!

Dozvoli sebi živjeti, povrijeđena. Dopusti sebi, biti bolna. A onda se ipak pokreni, podigni srednji prst u erekciji i vrati osmijeh na lice. Život ti se događa!

Procesuiraj u mozgu sve što si u posljednje vrijeme proživjela i polako, tek postepeno prihvati svoju realnost. Drugog izbora nemaš, želiš li živjeti. I onda se vlastitom unutarnjom snagom uistinu pokrpaj, zacijeli većinu rana i otresi s ramena tugu poput prašine s davno nedirnute knjige.

Iako je boljelo, toliko je boljelo da si izdahnula, no ponovno si progledala jer ti si Žena. Toliko je bol bila snažna da te prepolovila. Nisi neko vrijeme imala svoje ruke, usne, svoju Ženu. Vlastitu ženstvenost izgubila si na tren, podajući se utvarama. Bila si prah. Tek blijedo sjećanje na ljubav. No, sada si ovdje; spremna za puninu života. Ne propusti, sebe.

Vrijeme. Opipljivo je poput tkiva. Jasno znaš, ne možeš pristati na manje. Nisi nečije pseto. Nisi laž. Želiš živjeti najbolju sebe. Voljeti. Voljeti iz iskona, ne plošno, tek toliko da se grije druga strana postelje. Nemaš dovoljno vremena za plošnost, moraš ući dublje. U sebe. U ljubav. U život, što ti preostaje. U samu srž odnosa; biti ako je potrebno, u vražju mater! i Muškarac i Žena od krvi i mesa, jer dišeš za dvoje. Jer nisi NIŠTA, a nisi niti SVE. No, imaš izbor. Ženo, imaš izbor … sačuvati sebe.

Ponovno voljeti, i boljeti.

Prelaziš liniju vlastitog nadahnuća i iznova otkrivaš svoje ruke, usne, svoje ženstvo. Budiš ženstvenost, odlazeći u noć. Neke noći bit će puste, košmarne, a neke bit će znojne. Znoj će ti iznova kliziti po leđima, slijevat će se u udolinu pupka. Podizat ćeš i opet bokove s tvrde podloge sna, itekako ljubit ćeš, ljubljena. Znaš da nikada nije kasno za ljubav i snove. Znaš kako se ljubi i gubi. Raspakirana si, proživljena, opipljiva do boli. Život neće sada stati, jasno da ne. Naprotiv s dolaskom proljeća, bit ćeš još bolja Žena.

Daješ si dovoljno vremena kako bi preboljela… kako bi opet, jednom, bezuvjetno voljela.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here