Autor: Tatjana Šaler-Olujić
Fotografije: Tatjana Šaler-Olujić, Stanislava Jerković, ZKM
Jurite za vremenom? Svakodnevno se probijate kroz gradsku vrevu? Užurbano pokušavate doći od fasade A do fasade B? Trudite se što češće baciti pogled na mobitel? Fasade na ulicama kojima jurite i postovi na društvenim mrežama su za vas zapravo samo Potemkinova sela; ne shvaćate da iza njih postoje život i drugi smisao? Ne, fasade su za vas samo kulise koje promiču u žurbi da stignete nekamo, a postovi samo obveza da ne propustite informaciju i lajkate tuđa Potemkinova sela, kojima drugi žele prikazati svoj život kao vrijedan; lažne kulise bez dubine i smisla, prihvaćate njihovu lažnost kao nešto samo po sebi razumljivo i prihvatljivo; oko njih su lažni ljudi, manekeni, čija nas stvarnost ne zanima, prihvaćamo svu njihovu lažnost kako bi, ne caricu Katarinu II, već sebe obmanuli, uvjerili sami sebe u lažnu virtualnu sliku svijeta. Katarina II je 1787. na svom putu za Krim vidjela lažnu sliku brze i uspješne obnove kojom je rukovodio Potemkin. A i mi danas 2019. svakodnevno odlazimo na društvene mreže vjerujući u tu lažnu sliku, ne propitujući je prihvaćamo sve što nam se servira.
Kada ste zadnji put doživjeli onaj „crazy little thing“ osjećaj, onaj trenutak kada raširenih očiju, kao dijete promatrate balone od sapunice koji vas apsolutno očaravaju? Kada ne postoji prošlost niti budućnost, već samo sadašnji trenutak, onakav kakav je? Kada su u vašem fokusu samo ta kreda u boji kojom crtate sunce na pločniku ili samo taj komad papira od kojeg pokušavate napraviti avion, koji će poletjeti iz sadašnjeg trenutka u neku šarenu budućnost punu očekivanja?
Upravo to su sam doživjela ja zajedno sa još 29 posjetitelja predstave, tj. ZKM-ove izvedbene šetnje Vrijeme, koja se odvija na zagrebačkim ulicama. U suradnji s umjetničkom organizacijom U!ZAHVATI, koja od 2016. koncipira kazališne izvedbene šetnje izvan kazališnog prostora i gledateljima pruža novo iskustvo u novim okolnostima, ZKM u zagrebačkoj verziji Vrijeme navodi gledatelje da se zamisle, otvore i borave u sadašnjem trenutku. Sve je zasnovano na emocionalnoj povezanosti i interakciji da bi se pobudili osjećaji gledatelja, slušatelja, slučajnog prolaznika i glumca.
Što je to izvedbena šetnja? Kazališna predstava je prema teoriji književnosti u najširem smislu riječi svaka radnja koju glumci izvode s određenom svrhom pred gledaocima. No u izvedbenoj šetnji gledatelj je zapravo glavni lik koji luta gradom zajedno sa još 29 glavnih likova na neuobičajen način. Publika se sastoji od niza pojedinaca koji svatko sa svojom prošlošću oblikuje sadašnji trenutak prema uputama koje dobiva kroz slušalice.
Slušajući glas iz slušalica pojedinac iz publike slijedi upute, obraćaju mu se Vrijeme (Time) i navigacija. Vozite se tramvajem u koji ste ušli po uputama, cupkate za vrijeme vožnje u ritmu Freddiejeva glasa i Queenove muzike, tiho pjevušite „Crazy little thing called love“ i tražite pogledom istomišljenike koji nose slušalice, te s nestrpljenjem očekujete glas vašeg novog najboljeg prijatelja Vremena, ma koliko zanosan bio Freddiejev glas. Vrijeme vas šalje van iz tramvaja, upućuje vas da hodate oko fontana glumeći sekunde, minute i sate; navodi Vas da uđete u trgovinu elektroničke opreme kako bi se divili svojim idolima s kojima provodite najviše vremena: mobitelima preko kojih šaljete emotikone da se ne bi morali smiješiti, šaljete srca da ne bi morali reći „Volim te.“, šaljete poruke da ne bi morali razgovarati i pomoću kojih ćete izbjeći sve tradicionalne, iskrene ljudske kontakte da bi ih naknadno virtualno iskonstruirali tako da djeluju iskreno. Po uputama Vremena hodate od jedne gradske znamenitosti do druge, crtate kredom sunce i od papira izrađujete aviončiće koje u jednom trenutku trebate baciti, ali Vas Vrijeme zaustavlja, tako da ostanete u pokretu bacanja i uživate sadašnjem trenutku a ujedno kreirate uspomenu; Vrijeme Vam se zatim obraća riječima umotanima u fine u šarene, sjajne i šuštave papiriće. Poput bonbončića konzumirate te riječi i vadite papirić na koji ste prije sat vremena napisali svoje emocije, stavljate ga u pripremljene koverte, adresirate ih na svoju kućnu adresu, da biste za par dana dobili pismo od sebe iz jedne divne nezaboravne prošlosti. Lijepo nas Vrijeme na predstavi uči, ako želiš biti sretan, ne postoji ništa drugo od sadašnjeg trenutka. Kako bi potvrdili da smo to shvatili u jednoj uskoj gornjogradskoj uličici koja neodoljivo podsjeća na dalmatinske kalete nacrtali smo svoj grafit za vječnost. Na kraju su smo uživali u već spomenutim balonima od sapunice, koji su se rojili pred našim očima dok smo kroz slušalice slušali pjesmu:
I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world
I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderful world
The colors of the rainbow so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They’re really saying I love you
I hear babies crying, I watch them grow
They’ll learn much more than I’ll never know
And I think to myself what a wonderful world
Yes I think to myself what a wonderful world
