Jozo Nikolić
PROFESOR
Prvi put sam ga vidio na književnoj večeri. Nitko nije znao odakle je došao, što je tražio u ovom jednoličnom, izgriženom gradu. Govorilo se da je umirovljeni profesor književnosti.
Došli smo na predstavljanje pjesničke zbirke mladog gradskog pjesnika. Mladić je gledao starca kao što grješnik gleda u lice Božje. Bojao se onog što bi stari profesor mogao reći. Profesor je otšutio do kraja, nije ni riječ prozborio. Mladićev strah se pretočio u razočaranje. Promatrao sam čudnog starca. Bio je hodajuća vješalica za odjeću. Odijelo mu je bilo staro, ali dobro održavano. Po glavi mu se prosulo srebro, duboke bore nisu do kraja prekrile plemenite crte lica.
Pričalo se da u svom trosobnom stanu organizira pričanje priča. Zapravo, priče je pričao samo on. Plaćao bi svima koji bi ga došli slušati. Tražio je da ponešto kažu o njegovim pričama. Dolazili su umirovljenici, slabo plaćeni službenici, žene koje su sa sobom donosile svoje ručne radove.
Profesor nije bio zadovoljan, pričali su sudionici. Malo tko se uključivao u razgovor, žene su plele i vezle. I oni koji su se uključivali, nisu znali što reći, zamuckivali su i pljuckali nesuvisle, nepovezane rečenice. Poslije svake ispričane priče, profesor je od njih tražio da kažu može li priča išta promijeniti u njihovim životima, mogu li postati boljima. Svi su se pogledavali. Što se to može promijeniti u jednom ovakvom gradu u kojem su samo laži, spletke, klevete, ogovaranja mogli nešto promijeniti. Ljudi su prigrlili nemijenjanje, kao novorođenče tvrdu kolijevku.
Profesor nije pokazivao ljutnju, nikad nije povisio glas.
Iz njegovog umorno lica isijavala je nemoć i tuga. Plaćao ih je po duljini njihovog govora. Oni koji nisu sudjelovali, nisu više bili plaćani. Počeli su odustajati. Dolazili su i novi, potaknuti znatiželjom.
Počeo sam i ja odlaziti u tu kuću priča. Poslije ispričane priče, ustao sam i počeo govoriti. Profesorovo lice se promijenilo. Bilo je kao mutni oblak kojeg su probijala prve sunčeve zrake. Vidjelo se da je zadovoljan. Sav novac namijenjen za pričanje dao je meni. Ostali su gunđali. Dolazio sam svaku večer. Ostali su se osipali. Ostali su samo oni koji su se dolazili grijati. Nastupila je zima, oštra i silovita.
Profesor je otputovao. Nitko nije znao hoće li se vratiti. U njegov stan su provalili prosjaci.
Vratio se s bjelinom proljeća. Našao je prijevoznika koji će mu do stana odvesti dva velika sanduka. Prijevoznik je pričao da su u sanduku bile knjige. Profesoru je trebalo nekoliko dana da uredi stan. Nije izbacio prosjake, dao im je jednu sobu.
Pričanje priča se nastavilo. Dolazio sam samo ja.
Profesor se potpuno promijenio. Odustao je od sebe kakav je bio. Sve što bih ja rekao, izazvalo je u njemu zlo volju. Priče su bile sve mračnije, ledenije. Ubadale su mi se u mozak, pravile u njemu lom.
Iz njih je šikljalo nasilje, režala smrt, klijalo bludničenje. Likovi u pričama su se pretvarali u nakaze.
Profesor je pričanje priča pretvorio u bitku u kojoj me želio poniziti, dotući, obezvrijediti.
Molio sam ga da prestane, da će to uništiti i mene i njega, da su priče zagospodarile našim životima, da ih više ne priča on, da one pričaju i sebe i nas.
Nije me poslušao. I njegovo tijelo se mijenjali. Bio je sve mršaviji, živi kostur.
Pokriven crnim krilom noći, ostavio sam grad i profesora. Čuo sam da je i on za sobom zatvorio vrata grada.
