Djeca žive samo za jednu stvar. Za igru. Žele se igrati, igrati i opet samo igrati. Žele da igra traje i traje i da nikad ne prestane. Da nikad ne padne Noć. Jer noć je najveći neprijatelj Igre. Kad sunce zađe uvijek nečija mama podvikne: „Djeco kući! Vrijeme je za večeru!“ A poslije večere zna se: kupanje, pa spavanje. Djeca ne vole ići spavati jer još su mladi i puni energije i njihova tijela misle da ne trebaju odmora. Još su mali: bezbrižni i sretni; još ne znaju sanjati o lijepim stvarima koje im se na javi ne događaju, jer djeci je na javi sasvim dobro. Kad si mali najljepše stvari zbivaju se dok sunce putuje po nebu, a ti s drugom djecom trčiš po vrtovima i dvorištima. Po livadama. Sretan. Neobuzdan. U strahu samo od jedne stvari. Od Noći. I vremena kad će te odvojiti od tvojih prijatelja i strpati na spavanje.
U mom djetinjstvu nije bilo zimskog i ljetnog računanja vremena, a podne je bilo u podne. Kad je sunce najviše na nebu. Na jugu. Po podnevu se mjerio dan. Podne je presijecalo igru ručkom. Ručkom na koji je svako išao svojoj kući; da se operu ruke i promjeni uprljana odjeća od prijepodnevnih avantura. Na ručku se nije ostajalo kod druge djece ni pod koju cijenu. Svatko je morao na ručak doma. Nisu svi u ulici bili jednako imućni, pa im ni ručkovi nisu bili takovi. Ručak je bila tabu tema i o njemu se nije pričalo. Tu nejednakost nije bilo lijepo isticati. Tijekom igre pokoja šnita kruha i masti ili jabuka bila je dozvoljena, ali ne, o ručkovima se nije pričalo.
Djeci je dan završavao točno u 20 sati. Tada bi započinjao Dnevnik. Najmrskija emisija svakom djetetu. Prije Dnevnika išla je kratka petominutna emisija za djecu. Posljednja radosna dnevna aktivnost prije kupanja. Dnevnik je gledao samo tata. Mama bi za vrijeme dnevnika obavila pranje potomstva, a do kraja dnevnika, koji nekada nije bio dulji od pola sata, djeca su morala biti spremna za spavanje. Ušuškana i utišana.
1966. godine djecu bi s TV-a na spavanje ispraćao Gula. Svojom pričom bi djeci pokušao olakšati kraj Dana. Utješiti ih što će do jutra Igra morati prestati. Kao neko veliko dijete u crno bijeloj pidžami na pruge Gula bi zarazno zijevao pokušavajući nas sviknuti na san. Tekst Gulinog monologa, danas znam, pisao je Dušan Radović. Gula je iz nekih svojih razloga spavao u ormaru, pa bi se na samom kraju običavao zavući u taj šifonjer. Valjda se tako osjećao bolje zaštićenim, ili je nama djeci podsvjesno želio poručiti da nam je bolje jer se ne trebamo spremati u ormare, jer smo u krevetima, pod perinama i tuhicama dovoljno zaštićeni i obgrljeni roditeljskom ljubavlju.
Emisija “Laku noć deco” trajala bi tri-četiri minute. Išla je svake večeri u pet minuta do 20:00. Dragoljub Milosavljević Gula, prvak Novosadskog Srpskog narodnog pozorišta prije spavanja bi običavao ispričati djeci priču za laku noć. Prema tekstu Duška Radovića snimljeno je 165 epizoda emitiranih 1966. i 1967. godine.
Petak navečer. 7. lipnja 2019. 20:00. Kazalište Kerempuh. Dani satire. S posljednjeg reda balkona imam dobar pregled pozornice. Svjetla se lagano pale. Iz mraka iskače scenografija. Jedan od glavnih protagonista progovara iz ormara. U hipu putujem 53 godine unazad. Pratim predstavu, ali asocijacije vuku u to davno prošlo vrijeme. Odjednom sam na dva mjesta istodobno, ali ono što ja vidim da se zbiva na pozornici je samo moja osobna predstava. Moj osobni teatar i siguran sam da to što gledam ne vidi više nitko drugi. S vremena na vrijeme publika se smije. Valjda bi riječi trebale biti smiješne, ali meni nisu, mene ispunjavaju nekom sjetom. Isprekidani dijalozi s pozornice kadriraju davno zaboravljena sjećanja. Uzalud se opirati. Današnja predstava sigurno neće ostati utisnuta u sjećanje na sličan način kao ljudima s kojima dijelim ugodno rashlađenu prostoriju.
Elling Simona Benta dramska je adaptacija istoimenih poznatih romana, tetralogije norveškog pisca Ingvara Ambjornsena, prema čijim je djelima snimljen i film 2001. godine, nominiran za Oscara za najbolji strani film. U režiji mladog i perspektivnog redatelja Hrvoja Korbara, Elling se postavlja na scenu Kerempuha, a ova duhovita, dirljiva, beketovski pomaknuta priča o tandemu društvenih autsajdera, osjetljivom i labilnom Ellingu i njegovu, posve oprečnom, djetinjastom i seksualno ugroženom prijatelju Kjellu, koji se nakon zajedničkog boravka u mentalnoj ustanovi suočavaju s izazovima stvarnoga života, podsjećaju nas na sve marginalce, neprilagođene, luzere u borbi s vjetrenjačama – ne samo u naizgled idiličnoj skandinavskoj zemlji, nego i ovdje, kod nas, u nama samima. Uz suptilan crni humor kojim se oživljava tragika svakodnevice, Elling je prepoznatljiva, bliska i humana drama kojom se otvara aktualno pitanje – (ne)prilagođavanja okolini.
Žao mi je što ne dijelim mišljenje kritika koji predstavu vežu uz autsajdere, marginalce, luzere i gubitnike u životu. Za mene je Elling priča o djetinjstvu i odrastanju, zapravo priča o želji da se nikad ne odraste. Suvremena skandinavska storija o Petru Panu; pokušaj da se nadmudri odrastanje i zauvijek ostane bezbrižno i nevino dijete. Meni je Elling priča o djetinjstvu koje smo svi više-manje izdali kad smo povjerovali da možemo postati odrasli, ozbiljni i samostalni; da nam više ne treba zaštita. Kad pomislismo da znademo preuzeti odgovornost jer su nas, na prijevaru, izvukli iz sigurnih perina djetinjstva. Djetinjstva u kojem nam je jedina briga bilo dočekati novi dan. Novi dan za igru.
I Elling na kraju popušta. Izlazi iz svog ormara i odrasta. Svi u publici raduju se zbog toga i kao da sve ima neki dobar, optimistički kraj. Ellingu u novinama objave pjesmu i on postaje objavljivani književnik. To mu daje snagu da izađe iz majčine sjene, da po prvi put odnese cvijeće na njezin grob. Elling odrasta. Elling je postajući pjesnik odrastao! A možda i nije. Možda mu samo uspijeva da opet prevari odrastanje baveći se nečim tako iskrenim i djetinjastim kao što je poezija?
