Autor: Dragana Čubrilo
Koga god sretnem ovih dana, postavlja mi isto pitanje. Zašto šutiš? Toliko toga znaš, imaš dokaze, mi ćemo ti svjedočiti o ovome ili onome. Ljudi su puni ogorčenosti, bijesa. Traže skidanja glava. Žele osvetu. Smirujem tenzije i spuštam ih na onu razinu tako rijetke danas ljudskosti.
Znate zašto? Zato što znam da svaki krvnik prije ili kasnije padne pod sjekiru kojom je mlatio. Svakodnevno se mali čovjek suočava s brojnim krvnicima. Ostaje bez krova nad glavom zbog bijedne ovrhe na neki mizeran iznos. Ljudi ostaju bez posla jer im smjeste neke imaginarne dokaze trljajući ruke i naslađujući se. Ljudima uzimaju ogromne kamate na smiješne iznose. Stjeraju ih u kut poput miševa. Čovjek se pogne i čeka kraj.
Ja nisam miš. Nikada nisam ni bila. Samo sam s godinama postala mudrija. Ako šutim trenutno, ne znači da će tako ostati do kraja. Meni jedna bliska osoba je rekla, pusti ih sada u likovanju, onda samo ispričaj istinu. Svima.
Danas je istina najbolnija od svega. Krvnicina jelte. Kako je Jack Nicholson rekao na onom čuvenom suđenju u filmu Malo dobrih ljudi : Ne možete podnijeti istinu!
Recimo, znate da postoji osoba koja je godinama krala novac od svojih kolega i kolegica, sitni iznosi koji su na kraju tvorili lijepe iznose i znate da je ta osoba upozorena samo. Ostaje na svom poslu. Iako, povjerenje pokradenih više neće imati nikada. Povjerenje nadređenih ima, čim je ostala raditi. Zašto šutite?
Ili recimo osoba koja se lažno predstavljala kao posve druga osoba rušeći joj pri tome ugled degutantnim ponudama drugim osobama. Ta osoba također još radi. Ima podršku nadređenih, ali joj onaj oštećeni to nije zaboravio. Ne možeš takvu boleštinu zaboraviti nekome. I taj netko neće šutjeti. Zašto vi šutite?
Što ako radiš na mjestu gdje možeš krasti iz blagajne? I kradeš. Taj manjak pokrivaju svi tvoji kolege i ti besramno to činiš i dalje. Jesi li lopov? Ili samo sretnik koga šef voli? A vi, zašto šutite?
Ako gledate nečije iživljavanje na nekome, nebitno je li to posao, susjed, čovjek u redu u trgovini, hoćete li reagirati? Zašto šutite?
Gledate nepravdu koja se čini malom čovjeku i spuštate glavu tražeći zid iza kojeg ćete se sakriti. Zašto šutite?
Ljudi imaju svoje granice. Zašto ih gurate preko tih granica?
Čudimo se onda eskaliranju nasilja u kome narod uzima pravdu u svoje ruke. Vidite, zato ja još uvijek šutim o sebi. Ne želim da krvnici stradaju od običnih malih ljudi koji će tim istim činom postati jednaki njima. Ja sam za pravdu. Duboko vjerujem u pravdu. Moji odvjetnici kažu da je pravda spora, ali dostižna. Mali čovjek je možda miš u nekim situacijama, ali i lav kada za to dođe vrijeme.
Kada sam bila klinka, imala sam neke druge ideale. Odrasla sam u kvartu u kome smo svi bili isti. Buntovni, pomalo agresivni, uvijek spremni za kavgu. Odrastanjem sam se smirila. Izvana posve hladna, iznutra još kvartovski zmajevi urlaju. Stišavam ih onim što zovu strpljenje. Da, još uvijek ga imam. Zmajeve pustim u polje dok tumaram sa psima. Svatko svoje zmajeve mora pustiti s vremena na vrijeme. Inače nastane totalni kaos. Ja sam okružena zmajevima svih vrsta. Mazim ih i tepam kako još nije vrijeme za igru. Rijetko tko može umiriti svoje zmajeve kada oni urlajući krenu van.
Nedavno sam pisala kolumnu o mojim prijateljima koje krvnici razapinju jer ne žele šutjeti. Nazvala sam ju Šutnja nije zlato, ako netko krade zlato. Sada su me ljudi pitali, zašto šutiš?
Ja im s osmijehom poručujem, samo čekam. Čekam krvnike da zasjednu na svoje stolice. I pustim sve zmajeve. Samo će samima sebi moći suditi onda. Malima više ne.
P.S. Zamislite grad i državu bez straha od krvnika. Zamislite mogućnost govorenja istine svuda i uvijek. Zamislite državu u kojoj će pravda uvijek biti zadovoljena. Utopija? Mislim da nije. Idemo probati.
