Autor: Dragana Čubrilo
Uvijek samu sebe iznova uvjeravam. Nisi slabić. Stisni zube i guraj dalje. Prošla si svašta, svašta će tek doći, ali nema predaje. Jedna moja bivša kolegica mi je uvijek govorila : Nikada se ne brinem za tebe. Ti si žena zmaj. Sve ćeš ti izdržati.
I u tih bezbroj puta ti vjeruješ u to, ali se onda umoriš. Dosadi ti ta stalna borba protiv vjetrenjača. Htjela bi malo sjesti i odmoriti. Samo malo. Onako, kao nekada kod bake na selu. Piti hladnu limunadu i gledati u nebo.
Kažu da rođenjem dobivamo put kojim moramo kročiti do samoga kraja. Nema tu biranja. Ja sam imala sretno djetinjstvo. Obitelj punu ljubavi. Niti jedan trenutak ne bi mijenjala. Možda nam je ta pretjerana povezanost uzrokovala hrpu emotivnih blokada zbog kojih nikada nismo otputovale u drugu državu i drugi život, ali kada je najteže, ideš svojima. Po mamin i tatin čvrsti zagrljaj. Sekine puse i ono : Mi smo najjače! Ne može nam nitko ništa.
Od malena te uče da se zauzimaš za ono što je ispravno. Sačuvaj Bože ikakvog prijestupa. Sjećam se mamine rečenice ; Ne dao ti Bog da te ikada itko nagovori da uzmeš žvaku u trgovini! Kamoli što drugo. Znala sam što znači i priznajem da sam se čudila hrabrosti drugih. Ne, ja nikada, ali nikada ne bi ukrala. Krađa za mene predstavlja grijeh.
U školi si neki predsjednik razreda. Voliš ih sve jednako. Baš sve. Ne gledaš imena, boju kože, socijalni status. Kada jednog obojanog prijatelja optuže za nešto strašno, svi mu okreću leđa. Jer je drukčiji. Ti ne. I nakon dvadeset pet godina, kad god se sretnemo, taj divni čovjek i ja, on mi kaže, ti mi jedina nisi okrenula leđa. Ono poslije se ne računa, kada su me svi opet prihvatili. Prvo su mi okrenuli leđa i čekali rasplet. Kako da ga gledam u oči ako sam mu leđa okrenula?
I guraš tako kroz život dalje, upoznaješ nove prijatelje u srednjoj školi. I opet si sa svima ista. I opet se trudiš biti ispravan. Čak i onda kada odjednom shvaćaš da se sve mijenja. Da ona sigurnost na koju si navikla više nije tu. Da je netko odlučio tvojim roditeljima, a time i nama sestrama, uskratiti sva materijalna prava. Ti se ne predaješ. Imaš njih za uzor.
Da, ja sam ona koja je cijelo desetljeće konobarila, slagala police i čistila kako bi se školovala dalje nakon srednje škole. Ja sam ona mršava mala kod koje su neki, koji su sada neke velike face, trošili tatine novce za šankom. Ja sam ona koja je za vama kupila razbijene čaše i čistila vaše ostatke po wc-u. Ja sam ona kojoj ste se divili jer sam hrabra i ne odustajem i za koju su mnogi govorili ; Koliko je samo uporna da završi svoje šklovanje.
I znate što, čak ni diploma mi nije bila dovoljna. Nisam bila važna. Posla u struci za nas nevažne nije bilo. Neki su odmah poslije diplome dobili kancelarijska radna mjesta, čak i savjetnička, ja sam i dalje radila za nekim šankom i čekala svoje bolje sutra. Slušala sam vaše priče o novom autu, novom stanu, novom putovanju i čistila pepeljare.
Kada sam konačno dobila šansu, dobila sam ju od onoga od koga to nikada ne bi očekivala. Ali postoje ti ljudi koji vas zapaze, onako žgoljavu, umornu od guranja, ali upornu i daju vam šansu. Zahvalana sam im do neba na tome. Onda sam postala taj zmaj. Radila i za deset ljudi ako treba, ali samo da im se dokažem. Da im radom kažem hvala.
Dali su mi šansu da radim ono što volim. S onima koje volim. Konačno sam predahnula. Samoj sebi rekla, ne boj se više. Sada si sigurna. I bila sam. Više od dvanaest godina.
Onda je jedan dan netko odlučio da neće biti tako. Ne zaslužuje ta mala što je cijeli život gurala biti sigurna. I ja sam to hrabro prihvatila. Stisnula zube i krenula Starim mostom kući. Nazvala svoje i rekla, ne radim više.
A onda, na sredini Staroga mosta sam zastala, vidjela Novi most na kome su radnici tražili svoja prava i raspala se. Ona knedla u grlu je pukla. Srce se ispraznilo. Pluća više nisu mogla disati. Jer oni snažni i jaki ne plaču. A ja sam plakala. Prvi puta nakon toliko godina sam plakala zbog sebe. Kako zmajevi plaču? Rekli ste mi da sam zmaj. Ugasite tu tugu u meni.
Onda su brzinom munje stigli oni koji mi daju zagrljaje. Oni koji me nose. I ja sam opet ustala i stisnula zube. Kažu da vrijedim toliko da ugasimo tu tugu zajedno. I guram dalje. Zapamtite dobro, ja uvijek guram dalje.
P.S. Hvala onima koji me nose. Mojima najmilijima. Mojim stupovima. Mojim prijateljima. Mojim curama koje su onaj čvrsti stisak ama baš uvijek. Hvala ti Pega druže moj. Sve znaš. Hvala mojim kolegama novinarima koji su rekli, tu smo, samo reci. Hvala i mojim bivšim šefovima koji poput orlova nadlijeću čuvajući moje nebo. Hvala svim onim običnim, malim, a meni najdražim ljudima koji su formirali vojsku povjerenja. Hvala i vama koji niste ništa rekli nego ste utihnuli. Vama koji ste ugasili desetljeća prijateljstva jer imate svoju korist. Naučila sam lekciju. Ja ću se i dalje za one male boriti. Ali vama sam vrata zatvorila zauvijek.
