Piše:Dragana Čubrilo
U današnje vrijeme sve se više osjeti moralno odstupanje pojedinca u svim segmentima našega društva. Pojedinac se osjeća prozvanim u situacijama u kojima ne bi trebao, ali i sve hrabrijim u situacijama u kojima proziva druge za ono što on smatra vrijednim prozivke.
Osobno ne volim biti prozvana pa shodno tome ne prozivam druge. Trudim se zasnivati svoj život na poštivanju osobnog prostora, kako svoga, tako i tuđega. Ipak, postoje oni koji u tome nikako ne uspijevaju.
Ovoga petka, točnije 1.veljače se obilježio Svjetski dan hijaba, kod nas pišu kako i izgovaraju, hidžaba. Znate ona marama oko ženina lica. Ne bilo kojeg lica. Lica žene islamske vjeroispovjesti. Ne jednom sam čula, „ona zamotana“, „ona maramasta“, „ ona bulasta“. Najčešće se smatra kako ju je tako zamotao muž. Onaj koji ju drži zatvorenu u kući i ne dozvoljava javnosti poglede.
Iako kroz svoje djetinjstvo nisam imala prilike vidjeti ženu s hijabom, imala sam prilike gledati svoju prabaku s maramom oko glave. Nikada ju nisam vidjela neotkrivenu. Kosu je imala dugu i sapletenu ispod crne marame. Izgubila je sina i kćer i nikada ta marama kao ni odjeća nisu bile druge boje. Nije mi palo napamet pitati zašto je tako. Podrazumijevalo se.
Kao što se podrazumijevalo da niti na jednom kipu, slici, ikoni je bilo moguće vidjeti Mariju bez marame. Uđite u bilo koju crkvu i pronađite ju. Žene su pokrivale svoju kosu. Otkrivale samo lice. Što je s časnim sestrama? Čudite li se njima? Ili ipak radimo razliku u tom iščuđavanju?
Kada sam pitala svog prijatelja imama zašto žene pokrivaju svoju kosu hijabom, jedan od odgovora koji me je oduševio je bio potpuno smislen i dovoljan, kada čovjek moli, obraća se samo Njemu i sva njegova koncentracija ide na to. Ženska kosa, čak i kada je žena okrenuta leđima, privlači pažnju svakoga, time zapravo odvlači pozornost od onog što je u tom trenutku važno, molitve. To je potpuna istina i jedan od razloga zašto se prije od žene i pri ulasku u crkvu tražilo da pokrije glavu. Lijepa kosa će uvijek privući pogled, čak i nas žena.
Ono što mene oduševljava kod žena s hijabom je ta hrabrost potpunog otkrivanja lica. Frizurom svaka od nas pokušava sakriti nedostatke, visoko čelo, dugačak nos, velike ili klempave uši, okruglu ili duguljastu glavu, spljošten potiljak i slično. Bojom joj dajemo još jedan adut kojim ćemo s lica i nesavršenosti skrenuti pozornost na kosu. S hijabom je to nemoguće. Primjetiš sve ; njene oči, nos, usne, obraze, apsolutno svaku nesavršenost ili pak savršenost.
Drugi razog nošenja hijaba koji me također oduševio jest promatranje žena kao subjekt, ne kao tjelesni objekt. Moraš ju gledati u lice, moraš ju slušati. Sve drugo je oku nevidljivo. Kada znamo da u današnje vrijeme većina smatra žene tek objektima i krivima za svaki napad muškarca zbog svog „izazovnog odijevanja“ ili pak „izazovnog ponašanja“, jasno je da islamska žena ovim činom u tom modernom društvu štiti sebe. Moderno društvo, moderni zakoni, primitivno razmišljanje.
Moja prijateljica nosi hijab. Predivna je. Rijetko ju možete vidjeti bez osmijeha. Apsolutno svaki detalj njenog odijevanja je usklađen. Kada ju pogledaš, iz nje isijava toplina. Ona je fakultetski obrazovana žena. Ona vozi auto. Suprugu ga rijetko prepušta. Ona ima dvije djevojčice koje su uvijek obučene po najnovijoj modi. Ona voli čitati. Njen suprug je nju postavio na prvo mjesto. Za razliku od mnogih drugih, modernih. Sjećam se jednog trenutka prije mnogo godina kada je nakon neke proslave nas nekoliko stajalo i hvalilo njenu organizaciju. Tada sam u šali ga pitala, jesi li svjestan kakavu ženu imaš. Svi su očekivali njegovu reakciju. Pogotovo ovi moderni. A on? On je kleknuo pred nju, uzeo njene ruke i poljubio ih. Rekao je, itekako sam svjestan, ljubim ruke moje vrijedne žene.
E pa mile moje moderne žene, sljedeći put kada budete padale s nogu nakon kuhanja, peglanja, pranja i koječega, sjetite se ovoga. Nebitna je marama, hijab, razmišljanje pojedinaca, dok god imate poštovanje onih koje trebate. Sljedeći put kada vidite ženu s hijabom, zapitajte se čini li ona time vama nažao? Zašto vam smeta komad tkanine kojom netko promovira svoj stil života. Nitko ju nije prisilio. Dovoljno je pogledati njihov dostojanstven hod i shvatiti da je to njihova odluka.
P.S. Stavila sam i ja hijab. U znak podrške njima. Prvi put prije pet godina. U masi žena rijetko su me prepoznali. Jedan mališan mi je dotrčao i rekao; teta, to si ti, tvoje velike oči. Čvrsto me zagrlio. Shvaćate li sada? Vanjština je nevažna onima koji te vole. Ono unutra je bitno.