Autor: Dragana Čubrilo
Danas gotovo cijeli svijet živi od straha. Apsolutno svi se nečega boje. Nisu to klasični strahovi kao nekada. Normalno je bojati se za dijete, muža na ratištu, bolesne roditelje. Tu su i fobični strahovi poput straha od pauka, visine, zatvorenog prostora. Ja spadam u te fobičare što se nekih stvari tiče. Ali najčešći su ovi novi nametnuti strahovi uzrokovani egzistencijalnim pitanjima. Imate te tzv. ubacivače strahova. Njima je smisao života plašiti ljude. Obično se riješavaju kojekakvim ucjenama. Znate ono; ukoliko ne ušutiš, nećeš dobro proći. Doživjela sam i sama to isto preko nekoliko puta. Ljudi tada obično pognu glavu i trpe. Šute. Doživljavaju sebe kao malog mrava dok ga noga nadređenog gazi. Svaka borba je uzaludna. Tako nas uče. I onda kada se okuraži šačica ljudi i digne svoj glas, nastaje stanje šoka. Kod tih gazitelja jelte. A oni koji znaju da je ta šačica u pravu, samo šute. Strah je jači. Čuvaju svoje stražnjice čvrsto se držeći za rukohvate fotelja.
Pogledajte samo one koji su izašli na ulicu. Majke za svoju bolesnu djecu, radnici za svoja prava na rad. Hej, ne za prava recimo trinaeste plaće, nego prava rada. I onda se nađu dušebrižnici koji će komentirati iz topline svoga doma putem tastatura svoga računala ili mobitela. Ismijavanje je odgovor broj jedan. Zatim jal, zašto bi se dali milijuni za lijek ako ja nemam stan ili auto. Zašto bi oni radili ako ja ne radim. Još veći su mi apsurd oni koji se silno zalažu za prava radnika na ulici. Dižu se zastave, urliče, dok se ne vrate u svoje fotelje gdje će opet zašutjeti. ali i gaziti neke druge radnike, svoje. Ovi na cesti su tuđi. Bitno je pokupiti poene zar ne?
Rekao je jedan moj prijatelj; ja se vas ne bojim. Probajte izgovoriti tu rečenicu na glas. Prvo samome sebi, zatim onima koji vas plaše. Dobro pogledajte te oko vas. One koji su povlašteni. One koji imaju službene automobile, mobitele, kojekakve benificije poput plaćenih putnih troškova nekoliko puta na mjesec, nezaslužene stimulacije, promaknuća. Rekao je jedan moj kolega, ništa mi nisu dali, sve sam sam sa svojih deset prstiju zaradio.
A ti oko vas? Koliko su oni zaradili? Što su svojim prstima stekli, a koliko su dobili svojim silnim zalaganjima kod šefova i politički podobnih? Osobno osim bicikla nisam dobila ništa. Kakvi stanovi, auti, kuće. Vesele mene ti savršeno sposobni. Srećom zna se svačiji radni put. Tu bar nema skrivanja. Sve je otvoreno kao knjiga. Istina da su neki od nas počeli od govana da bi došli do nekog posla prema svojim sposobnostima, ali postoje i oni koji nisu. To su oni koji su dobili posao netom nakon završetka škole i odmah zasjeli u fotelje.
Vrisnem od sreće kada mi baš takvi kažu, svi ste vi došli preko neke veze. Nismo zlato. Došla sam javnim natječajem. Za pripravnika. Nakon osam godina biroa i konobarenja. Nije mi tata bio tat ako se na to misli. Imao je nesreću da je bio radnik Željezare Sisak. Nije imao direktorsko mjesto. Nije osvojio restorane, odmarališta, bazene. Ništa. Samo čist obraz.
Ne bojim vam se. Nimalo. Trudim se uvijek reći kako jest. Ne obazirem se na krvna zrnca i stranačku pripadnost. Nisam ja od onih koji trče malo lijevo malo desno. Idem pravo. Pa kako god. Dovoljno je pogledati isječke iz novina s kojekakvih tiskovnih kroz godine. Pa to su uvijek isti akteri. Ovisi samo o izbornoj godini s kim će sjesti. Kažu onda, narodu prekipjelo. Pa tko bi povjerovao vašim pričama o blagostanju? Vašim lažnim obećanjima ne vjeruju čak ni oni koji se prave da vas vole. Da, samo se prave. Odavno sam naučila vjerovati samo djeci i životinjama. Kod njih nema plašenja i ucjena. Samo čista istina.
Ostaje taj strah. Ljudi se boje glasno izreći ono što misle. A istina vas može osloboditi. Izađite van iz straha pa makar bosi po staklu hodali.
Bilo bi lijepo pružiti podršku svima koji ju trebaju. I to bolesno dijete može biti vaše. I taj radnik Rafinerije možete sutra biti vi. I ta nepodobna lajača poput mene možete biti vi jednoga dana. Kad izvučete glavu iz pijeska, možda shvatite da ovaj svijet ne bi bio tako loš kada bi u njemu živjeli bez straha. Bar ovoga nametnutoga.
P.S. Najhrabriji su oni koji znaju i mogu biti sami. Ne trebaju vojsku uza se da ih štiti. Jer kako je rekao Bukowski : ” Pazi se onih koji stalno traže društvo. Oni su nitko i ništa kada su sami..”.
