Autor:Dragana Čubrilo
Kada sam bila mala, obožavala sam gledati filmove u kojima jedan ljubavni par mora biti razdvojen pa onda slijedi ono slatko iščekivanje njegova dolaska. Cijelo vrijeme razmijenjuju pisma puna ljubavi i maštanja o zajedničkoj budućnosti. A tek onaj ozareni izraz na njenom licu kada ga ugleda na peronu neke željezničke stanice. Čvrsti zagrljaj i stisak usne na usne kao da im je to zadnje. Ne postoji žena koje se nije topila na takve scene.
Ova današnja moderna čekanja su naizgled lakša. Kažu da je modrena tehnologija učinila svoje pa je jednostavno danas u bilo koje doba nazvati nekoga i čuti mu glas. Možeš ga i vidjeti preko ekrana kada god to poželiš. Lakše je i putovati jer postoji toliko prijevoznih sredstava koja će te dovesti na cilj dok trepneš. Ali ponekad taj treptaj traje…i traje.
I ne samo što traje, nego u nekim trenucima bude toliko bolno da misliš da nikada nećeš dočekati taj susret na nekom peronu. Ja sam jedna od tih koje čekaju. Kažu da sam baš sretna žena. Uvijek sam vedra i raspoložena, imam svoj krug obitelji i prijatelja i dragoga u tuđini i ne postoji razlog za suze. Fasciniraju me komentari tipa, ali on tebi uvijek nešto kupi, iznenadi te. On tebi priušti ono što meni moj nikada nije. U tim sekundama, poželim dotičnu ili dotičnog opaliti što jače po glavi i vrisnuti iz sveg glasa : Ali on nije tu!
Najteže je kada je jedno od vas bolesno, a bi ne možete apsolutno ništa poduzeti. Još je najteže kada si zbog neke glupe bolesti morao otkazati dugo planirani posjet. Sruši ti se cijeli svijet. Ma što jedan, sruši ti se sto svjetova. Tada se trudiš smijati pred njim i ne pokazati kako si zapravo. Isto radi i on, a zapravo ste svjesni da se oboje raspadate na milijun komadića toga trena.
Mijenjala bi sve što imam da navečer nakon napornog dana možemo zajedno sjesti jedno kraj drugoga i držeći se za ruke gledati film o čekanjima na televiziji. Oboje bi bili sretni zbog susreta na peronu. Ne shavaćaju ljudi kako je to kada navečer ideš s posla i pogledaš u svoj prozor, a vidiš samo mrak. Potajno se nadaš da će gorjeti svjetlo. Ama baš svaki put. Ne znaju kako je to kada otvoriš vrata i dočeka te samo tišina. A kao da je jučer bilo svjetlo i glas koji ti viče da je večera spremna samo da požuriš s raspremanjem. Isti taj glas čuješ nešto kasnije te večeri, ali nema njega. On je zarobljen u nekom telefonu ili računalu.
Istina, čujete se bezbroj puta svakoga dana . Apsolutno svaku večer se gledate preko ekrana i jedno drugome prepričavate svoj dan. Smijete se. Trudite se silno jedno drugom uljepšati kraj dana. Ali negdje na samom kraju tog razgovora, postane jako teško. Onda promrmljate kako moramo ići spavati jer oboje radimo ujutro. Pravimo se da ne vidimo kako oboje stišćemo usne i ne smijemo jedno drugo pogledati u oči. Znate da oči otkriju sve tajne ovoga svijeta. Moja je tajna da me svaki dan kada završim taj ekranski susret, isto boli. Nekada zaspem brže, nekada ostanem gledati televiziju još dugo. Samo da skrenem misli s onoga što ono blesavo srce stalno sugerira. Čak su i jutra teška, kada se trgneš iz sna sva uznemirena, srce lupa ko ludo i onda gledaš po krevetu i shvatiš da nikoga nema. Nije stvar u ružnom sanjanju i strahu, stvar je u osobi koja će se probuditi isti tren kada i ti, zagrliti te i reći, sve je u redu, ja sam tu. Mi se možda zbog toga previše dajemo poslu i brojnim obvezama. Vrijeme nam brže prođe. Čekanje traje kraće. Bar nam se tako čini.
Zbog nečijih tuđih ideala, ovakvih poput mene je bezbroj. Razdvoje se ljudi na neko vrijeme u borbi za egzistenciju. Samo što to vrijeme traje cijelu jednu vječnost za one koji čekaju. Ne težimo mi materijalnim stvarima, težimo onom osnovnom. Kažu ljudi, težimo dostojnom životu. Možda jest dostojan, ali je strašno težak.
Zato, kada sljedeći put poželite nekome od nas reći kako nam je zapravo lako jer nismo materijalno ugroženi, sjetite se ovoga. Sjetite se da kod vas uvijek gori svjetlo kada se jedno vraća kući. Sjetite se da kod vas uvijek nečiji glas viče iz kuhinje dok se sprema večera. Sjetite se da se vi čak možete posvađati oko gledanja tv programa. Sjetite se da vama kada ste bolesni ima tko skuhati čaj i masirati stopala.
Ja čekam. Još skroz malo. Čekam taj susret na peronu. Vi nemate pojma kako je dobro stajati na peronu. Ne znate kako se oči cakle kada se ugledate i kako sve stane. Ne postoji nitko osim vas tada. Svi ljubavni filmovi ovoga svijeta su ništa prema tom susretu.
P.S. Čekanja su teška i bole. Ali kada znaš koga i zašto čekaš sve ostane sa strane. Živiš za ono držanje za ruke kada znaš da je tvoj svijet sada potpun.
