Ribar i njegova žena, a o ribi da ne govorim!

Autor: Aleksandar Olujić

Čitajući priču Marijana Jozića Ribanje i ribarsko prigovaranje, prisjetio sam se, ne istoimenog djela našeg Petra Hektorovića, već jedne bajke i jednog romana u kojima važnu ulogu ima – riba. A, kako su čudnovati putevi Božji, oba su djela nekako aktualna baš u ovom trenutku naše zbilje.

Inače, nije rijetkost da riba zauzima važno mjesto u literaturi, a isto tako i u mitologiji i različitim religijama. U starom je Egiptu, na pr., štovana riblja boginja Hatmehit, dok je u Siriji riba bila simbol sreće i života, Kartažani su ribu žrtvovali boginji Tanit i bogu Baal Hamonu, a stari Grci i Rimljani božici mrtvih. Jedna od najzanimljivijih starovjekovnih priča je babilonski mit o Oannesu, biću pola ribi – pola čovjeku (ispod riblje ima ljudsku glavu, a ispod ribljeg repa noge) koje su bogovi poslali ljudima kako bi im prenijelo znanje.

Svi znamo za biblijsku priču o Joni koga je progutala riba kit ili onu kada je Isus s pet kruhova i dvije ribice nahranio 5000 ljudi. U Novom Zavjetu ne samo da su Isusovi apostoli Petar i Andrija prvo bili ribari, koji su lovili ribu na Galilejskom jezeru, već je on sve svoje Apostole zvao ribarima ljudi. Isto tako, svima je poznato da su prvi kršćani ribu koristili kao simbol svoje vjere i religije i to kao slikovni simbol i kao akronim: ΙΧΘϒΣ – ησοῦς Χρῑστός Θεοῦ Υἱός Σωτήρ, Iēsoûs Khrīstós, Theoû Huiós, Sōtḗr (na grčkom ἰχθύς znači riba).

No da se vratimo književnosti, odnosno bajci i romanu koje sam spomenuo na početku.

Bajka o ribaru i njegovoj ženi

U mnoštvo viceva o nekom sretniku koji je uhvatio ribicu što ispunjava (obično tri) želje, u našem govornom području ta je ribica zlatna. Za to je kriv Puškin i njegova Bajka o ribaru i ribici (Сказка о рыбаке и рыбке), kod nas dobro poznata zahvaljujući prekrasnom prijevodu Dobriše Cesarića. Puškinova se bajka temelji na njemačkoj narodnoj bajci Ribar i njegova žena, jednoj od bajki objavljenih 1812. u prvom izdanju čuvene zbirke Dječje i obiteljske bajke braće Grimm. Istu je zapisao Phillip Otto Runge, jedan od najistaknutijih slikara njemačkog romantizma, inače rodom iz Wolgasta (zapadna Pomeranija), gradića smještenog u uvali Baltičkog mora. Runge je zapisao priču po sjećanju, onako kako ju je čuo na donjenjemačkom dijalektu (Plattdeutsh) i ona je u prvom izdanju nosila naslov Von dem Fischer und siine Frau, poslije se ustalila varijanta Von dem Fischer un syner Fru, što bi na književnom njemačkom bilo Von dem Fischer und seiner Frau.

U bajci se, kako u Puškinovoj varijanti tako i u njemačkom originalu, radi o ljudskoj pohlepi i njenim posljedicama. Glavni su junaci ribar, njegova žena i riba koja ispunjava želje. Ribar je prikazan kao skromna dobričina koji trpi jamranja vječno nezadovoljne žene čija gramzivost ne poznaje granice i koju niti riba što ispunjava sve želje ne može utažiti. Razlika između, usudio bih se reći, te dvije verzije ove bajke je ta što kod Puškina želje ribareve žene ispunjava zlatna ribica dok u njemačkom originalu to radi jedna plosnata riba čiji je njemački naziv der Butt (što se najčešće prevodi kao flounder u engleskom, odnosno iverak u hrvatskom jeziku). Osim toga, u njemačkoj se bajci navodi ime ribareve žene: Ilsebil, dok Puškin ne odaje ženino ime, a možda najviše upada u oči da je Puškinova bajka pisana u stihu dok je u njemačkom originalu u stihu samo poziv kojim ribar zove ribu. Taj čuveni stih glasi:

  • na donjenjemačkom:

Manntje, Manntje, Timpe Te,
Buttje, Buttje in der See.
Myne Fru de Ilsebill
will nicht so, as ik wol will.

  • na književnom njemačkom:

Männlein, Männlein, Timpe Te,
Buttje, Buttje in der See,
Meine Frau, die Ilsebill,
Will nicht so, wie ich wohl will.

  • u hrvatskom prijevodu Josipa Tabaka (doduše s engleskog jezika):

Iverče, il prinče, što već bio,
hodí, nevolja me tjera:
jer što god ja reko ili htio,
moja žena drugo smjera.

U obje varijante priča završava isto: ribi na kraju prekipi zbog ženine pohlepe i uzme sve što je dala pa se ribar i njegova žena opet nađu u onoj istoj trošnoj kolibi kraj mora kao i na početku. Žena je, dakle, radi svoje pohlepe kažnjena sukladno onoj čuvenoj kletvi: Dabogda imao pa nemao!

Lumbur (Der Butt)

Bajka Ribar i njegova žena poslužila je Günteru Grassu kao polazište za roman Der Butt, kod nas preveden kao Lumbur (lumbur – riba plosnatica poznata i kao romb, rumb ili rumbač), koji je svoje prvo izdanje imao 1977. godine.

Na više od 600 stranica ovog romana, podijeljenog u devet dijelova koji odgovaraju trudničkim mjesecima, raspreda se vrlo slojevita priča. Tu je najprije ona o povijesti čovječanstva prostorno smještena u Danzig (Gdansk) i okolicu, ispričana kroz devet epoha od kamenog doba do današnjice, preciznije do radničkih prosvjeda u Gdansku, Gdyniji, Szczezinu i Elblagu 1970. godine, zatim priča o odnosu muža i žene (koja se također zove Ilsebil) tijekom devet mjeseci njene trudnoće, a tu je i kulinarsko-gastronomska priča koja se proteže kroz cijeli roman. Na kraju, u romanu se nalazi priča kroz koju pratimo suđenje jednoj ribi – lumburu.

U bajci je ribareva žena, Ilsebil, bila ta zbog čije je zloće na kraju riba kaznila i ribara i njegovu ženu, a sukladno onoj novozavjetnoj izreci: krv njegova na nas i na našu djecu, kroz nju krivnja pada i na cjelokupni ženski rod. No, iako u svom romanu kreće od istih osnova, Grass okreće pilu naopako i kod njega riba (lumbur) ne ispunjava ženine (ženske) želje već postaje savjetnik muškarcu koji ga je ulovio, stavljajući time odgovornost za vlastitu sudbinu u ruke tom spolu. Tako se na početku romana prapovijesni muškarac, Edek, nakon što je ulovio pa pustio lumbura, oslanjajući se na njegove savjete oslobađa ženskog utjecaja, u prvom redu onog dominantne Aue, pa on i njegovi muški pajdaši odjednom umjesto toljaga izrađuju bakrene sjekire i druge metalne predmete. To se nikako ne sviđa Aui i ostalim ženama koje naređuju muškarcima da te svoje novotarije bace u rijeku, a Edek kao predvodnik neke vrste prvog bunta biva kažnjen time što mu je cijelu zimu uskraćena treća sisa. Naime, u to vrijeme su sve žene imale tri sise/cice/dojke, a ta je treća služila da njome podvrgnu muškarce svojoj volji. Postupak je bio slijedeći: čim bi se koji od muškića uzjogunio, žena bi ga uzela sebi u krevet, podojila i mirna Bosna.

Ali, doba ženske dominacije približilo se kraju i dečki se uz pomoć lumbura odbijaju od sise te preuzimaju ulogu vladara vlastite i tuđe sudbine. No, koliko je njihova vladavina donijela dobra čovječanstvu vrlo je upitno. Svijet kojim vladaju muškarci srlja iz jedne katastrofe u drugu, a povijest koju pišu napisana je prečesto ognjem i mačem. Čak i muški savjetnik, lumbur, uviđa da je vrag uzeo šalu pa odluči promijeniti stranu i to tako da se zakači se na udicu kojom su pecale tri žene i njima, nakon što su ga izvukle iz mora, ponudi svoje usluge. Ali, žene ne pristaju na takvu igru već organiziraju njegovo suđenje, odnosno tribunal koje će lumbur prozvati feminal. Lumbur na kraju biva proglašen krivim od strane ženskog tribunala, no umjesto da mu presude po kratkom postupku i bace ga na gradele (recimo) žene ga na kraju puštaju u more.

Onako, na prvu, moglo bi se pomisliti kako Grass ovim romanom drži štangu ženama, nasuprot muškadiji koju proziva za besmislene ratove, razaranja i put u samouništenje kojim nas vode. Kad je već tako mogli bi pomisliti kako su ovu knjigu organizacije koje se bore za prava žena, a pogotovo feministice, dočekale ovacijama. Ali, nije bilo tako, baš suprotno. Zamjerke koje su upućene Grassu su da je žene sveo na njihovu biološku funkciju: one su tu da kuhaju i rađaju. Tako Alice Schwarzer, u svom časopisu Emma, Güntera Grassa proglašava pašom mjeseca – titulom koju je ovaj feministički časopis dodjeljivao (uglavnom) muškarcima za njihove seksističke i muškošovinističke istupe.

Dakle, koja je onda poruka ovog romana, odnosno što je pisac htio reći?

Analizirajući Grassov roman, poznati njemački urednik i publicist Hanjo Kesting napisao je: „Navodno su postojale dvije verzije bajke Ribar i njegova žena: jedna muška i jedna ženska, ali nama je prenesena samo ženska verzija o pohlepnoj Ilsebil. Roman Lumbur može se tumačiti kao pokušaj rekonstrukcije druge, izgubljene varijante. Ali, koja od dviju verzija je ona prava? Odgovor bi na donjenjemačkom glasio: Dat een und dat anner tosamen (prva i druga zajedno – op.a.).“

Emancipacija, o kojoj je izvan svake sumnje riječ u Lumburu, kao pitanje prava žena, ali ne samo njih, nije naprosto zamjena jedne vladavine drugom, u ovom slučaju muške ženskom. Pitanje je da li bi takav razvoj događaja bio išta više od onog: sjaši Kurta da uzjaši Murta. Emancipacija, kako je ja doživljavam, ne bi smjela biti promicanje partikularnih interesa niti dijalog gluhih već razgovor svih strana, koje premda imaju svaka svoje osobitosti, predodžbe, uvriježene načine ponašanja… streme istom cilju a to je bolji život. Ne samo jedne strane, već svih zajedno. Nasuprot tome, povratak nekim starim društvenim normama i isluženim obrascima ponašanja sigurno ne vodi sretnijem i boljem društvu. Isto se može ostvariti samo ako jedni druge bolje upoznamo i više poštujemo. U suprotnom, mislim da nam se ne piše dobro – kao društvu i kao pojedincima.

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)