Autor: Aleksandar Olujić
Danas, 6. siječnja, pripadnici Crkava koje upotrebljavaju julijanski kalendar slave Badnji dan. Kod nas se u pravilu radi o pravoslavnim vjernicima, većinom pripadnicima Srpske pravoslavne Crkve, no ovaj kalendar su u upotrebi još zadržale brojne druge pravoslavne Crkve, ali i neke druge vjerske zajednice.
Uz Badnji dan vezan je jedan prekrasan drevni običaj: paljenje badnjaka. Isti je nekoć bio raširen kako među pravoslavnim tako i među katoličkim življem na ovim prostorima, ali je danas ostao sačuvan kao dio proslave Badnje večeri u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Badnjak je grana ili cijelo stablo mladog hrasta ili cera (u krajevima gdje nema hrasta uzima drvo bukve ili graba, ali i kruške i šljive, a ponegdje masline ili lovora), kojeg treba posjeći na sam Badnji dan i to rano ujutro prije izlaska sunca. Prema njemu se ophodi kao prema živom biću (osobi) te ga se, prije nego se posiječe, pozdravlja i poljubi. Prije zasijecanja se izmoli molitva i posipa ga se žitom i/ili vinom, a prvi iver od zasijecanja se nosi kući jer je rašireno vjerovanje da će tamo gdje se taj iver stavi doći do probitka. Badnjak se unosi u kuću uvečer, što treba napraviti domaćin ili neki drugi odrasli muškarac pazeći da u kuću stupi desnom nogom i polaže ga na ognjište. Usto se po podu u kući prostre slama i u nju se ubace orasi, suho voće i žito.
Korijene običaja vezanih uz proslavu Badnjeg dana mogu se pronaći u mitologiji i ritualima koje su upražnjavali stari Slaveni a koji su se stopili s kršćanskim vjerovanjima. Tako su stari Slaveni vjerovali da su određena stabla staništa bogova i njima se prinosila žrtva (med, žito i vino), a spaljivanje badnjaka dovodi se i u vezu s kultom vatre. Nadalje, indikativan je izbor hrasta, drveta koje je posvećeno Perunu, za badnjak što snažno podupire navedene stavove. S druge strane paljenje badnjaka nosi u sebi kršćansku simboliku, pošto on predstavlja drvo kojim su pastiri, kojima je anđeo Gospodnji rekao da se rodio Spasitelj, naložili vatru u betlehemskoj štali (pećini) kako bi se Bogorodica i Isus mogli ogrijati, a istovremeno simbolizira i drveni križ na kojemu je Isus razapet.
Valja spomenuti kako se običaji slični ovima mogu naći i kod drugih europskih naroda, kod kojih je također za Božić bio raširen, danas zaboravljen, ritual unošenja debla u kuću i loženja istog na ognjištu. U Engleskoj se takvo drvo zvalo Yule log ili Christmas block, u Njemačkoj Christklotz, Skandinaviji Julekubbe, a u Francuskoj Bûche de Noël ili Cacho fiò. U Njemačkoj je bio običaj da Christklotz gori od Božića do Sveta tri kralja, njegov se pepeo posipao po poljima a ostaci su štitili od nesreće, dok je onaj koji je imao čast posjeći ga te godine bio siguran od zla. A u Francuskoj, Švicarskoj, Belgiji, Luksemburgu, Kanadi, kao i dijelovima Njemačke za Božić se priprema prigodni kolač u obliku cjepanice koji se zove Bûche de Noël.
Svoje porijeklo ovaj običaj ima u germanskim paganskim ritualima proslave zimskog solsticija, kada nastupa period u kojemu vrata svijeta živih i svijeta duhova ostaju otvorena pa duhovi, vilenjaci i drugi stvorovi predvođeni jahačem na bijelom konju (Odinom ili Votanom) uz buku, stenjanje i vrisku izvode po zraku svoj divlji lov. Sve to traje 12 noći, a Yule log bi trebao ljudima cijelo to vrijeme davati svjetlost. Primanjem kršćanstva ovaj ritual je uklopljen u božićne običaje.
Običaj paljenja badnjaka u privatnim kućama se izgubio s vremenom zbog nedostatka otvorenog ognjišta, ali je ostao sačuvan kao dio javne proslave te se danas izvodi na javnim prostorima, obično ispred crkava.
Kod srpskog pravoslavnog življa je običaj da se danas pozdravlja riječima:
Na dobro vam došao Badnji dan!
Na što se odgovara:
I s tobom Bog dao zajedno!
