Ovo SS stoji za Steam Ship, a u prijevodu bi značilo parobrod. Dakle, radi se o parobrodu Rotterdam. Taj brod je 2000. godine parkiran u luci Rotterdam u Nizozemskoj. Sad je preuređen u muzej i hotel. Holandezi su kopirali Amerikance koji su parobrod Queen Mary parkirali u luci Long Beach u Californiji gdje su od broda napravili hotel. Bio sam u tom hotelu nekoliko puta jer je interesantan. Osim toga, gosti hotela imaju slobodan prolaz po cijelom brodu pa se možeš igrati skrivača jer je brod jako velik. Čak je veći od Titanika. Ovaj brod u Rotterdamu je malo manji ali ipak je ogroman. Osim toga, nije tako jako star jer je napravljen 1959. godine, a Queen Marry je imala prvu plovidbu 1936., dakle dvadesetak godina prije broda SS Rotterdam.
SS Rotterdam je ovaj put bio moj cilj. Naručio sam sobu da sa svojom suprugom odem na krstarenje brodom SS Rotterdam. To bi bilo kao krstarenje brodom koji ne plovi već 23 godine. Brod je parkiran u luci i ogromnim željeznim štangama je zašarafljen za velike betonske stupove tako da se više nikada neće pomaknuti. Sve u svemu, to je hotel u obliku broda. A naše krstarenje je u stvari, boravak na brodu koji ne plovi. Brodske kabine (sobe) su u stvari hotelske sobe, a brodski restorani su otvoreni za potrebe gostiju hotela. Konobari i službenici hotela hodaju u unifomama i dobije se osjećaj da se stvarno plovi iako se ne plovi. Sve na brodu je u stilu mode iz pedesetih godina pa je to lijepo za vidjeti (namještaj, boje, dekoracija itd).
Jako sam se iznenadio da je hotel SS Rotterdam toliko popularan. Ogromno parkiralište je puno automobila, a na brodu masa ljudi. Na brodu ima nekoliko restorana i barova koji su puni gostiju. Čitao sam u novinama da se ljudi čude cijenama na Jadranu. Evo malo za usporedbu – kava na SS Rotterdamu je 2.75 eura, točena piva od ½ litre je 5 eura a Apperol-spritz je 8 eura. To su cijene na terasi, na krmi broda gdje je fantastičan pogled na centar Rotterdama.
U tih par dana u Rotterdamu sam uvidio da se u moderno doba ništa više ne može bez pametnog telefona. Već smo se naučili na taxi Uber. Slično je i na terasama restorana. Na stolu je QR kod koji se očita telefonom i odmah se na telefonu pojavi karta pića ili meni s hranom. Selektira se narudžba (na primjer dva puta Limonchelo Spritz) i račun se plati preko aplikacije na telefonu. Par minuta kasnije dođe konobarica s dva Limoncello Spritz-a.
U Rotterdamu je najbrže putovati vodenim taksijem. S obje strane rijeke Maas koja dijeli grad Rotterdam u dva dijela, ima stotinjak stanica gdje se možeš ukrcati na taj vodeni taxi. Taj taxi dođe za 15 minuta ali ga se može pozvati samo preko aplikacije na telefonu. Ako se naruči vožnja, taxi dođe, pokupi putnike i preveze ih na njihovo odredište. Plati se 4 eura, naravno opet telefonom na izlazu.
Sve u svemu, meni nije bilo napeto upotrebljavati te aplikacije ali se stvarno pitam kako to rade stariji ljudi. Poznam puno ljudi koji imaju problema bilo što uraditi s pametnim telefonom. Osim toga, poznam i neke koji mrze pametni telefon i uopće ne pomišljaju da bi ga kupili. Za koju godinu će sve biti toliko ovisno o pametnim telefonima da uopće nećemo moći da oprostite, ni prdnuti bez neke aplikacije koja mjeri koliko metana smo izbacili u atmosferu.
Ma baš me briga. Bilo mi je lijepo na SS Rotterdamu jer je bila dobra hrana i piće, a ambijent je bio drugačiji od onoga na koji smo naučeni. No ipak, do daljnjeg ne razmišljam da bih otišao na krstarenje brodom po debelom moru. To nije za mene. Meni treba velika brzina, a to mi samo avioni mogu dati. Ne bih se gombao 7 dana brodom do New Yorka kad se može avionom za 7 sati, a Limoncello Spritz ima isti okus.
By Marijan Jozić
