Znate one trivije koje vam uljepšaju dan dok valjda pregledavate 116. objavu? Dakako, nećete ih se sjetiti za pola sata, ali u trenutku dok ih čitate pomislite kako savršeno odražavaju košmar postmoderne i ponor u koji smo društveno upali. Vjerojatno nitko neće ozbiljno priznati jer se ne radi o velikim mislima svjetskih klasika nego o običnom isječku s društvene mreže, no to što se artikulira toliko koegzistira s vlastitim iskustvom da imate dojam kako vam je netko doslovno otvorio glavu i ušao u nju. Inače, nemajte prevelikih očekivanja, neće to biti bogznakakav smisao, nisu to nobelovci, ali vjerujem da je ovih par rečenica dovoljno pamtljivo da vam zaokupe um više od pola sata. I zbilja vjerujem da svatko treba promisliti o tome.
Dakle Tyler Perry. O njemu se radi. Silno drag i komičar i glumac (ako ga još nekim čudom niste otkrili, možda je sad trenutak da ga otkrijete). On je svojevremeno izmislio lik gospođe koju je nazvao Madea. Nastala je prema stvarnim osobama: njegovoj majci i njezinoj sestri kako ih on pamti iz djetinjstva. Madea je urnebesna. Ne, doduše, u svakoj epizodi, ali recimo samo da ima svojih trenutaka (poput ovoga) i da je svaka iduća rečenica Perryjeva lika u stilu „Idem u trgovinu kupiti kavu i kekse!“ ja bih svejedno rekla da je Madea gospođetina jer u slikovitosti usporedbe pojedinca, društva i stabla, u toj jednostavnoj stilskoj figuri, meni se objasnilo gotovo sve što moram znati o svijetu.
Pa kaže: “Ako netko želi otići iz tvog života, pusti ga. S vremenom će možda osoba i uvidjeti da je pogriješila, ali bit će prekasno.
Nekim je ljudima suđeno da uđu u tvoj život i ostanu tamo zauvijek, a neki će ostati u njemu samo tijekom jedne sezone. Moraš znati tko je tko. Ljudi uvijek zabrljaju kada pomiješaju te sezonske ljude sa životnim očekivanjima.
Svakog tko dođe u moj život stavljam u kategoriju stabla. Neki su ljudi poput lišća na drvetu. Kad vjetar zapuše, oni su najprije na jednoj strani. Vjetar zapuše na drugu stranu, oni prijeđu. Nestabilni su. Kad se godišnja doba promijene, oni venu i umiru, nestaju. I to je u redu. Većina ljudi je takva, nisu tu da rade ništa osim da uzimaju sa stabla i daju hlad s vremena na vrijeme. To je sve što mogu učiniti. Ali nemojte se ljutiti na takve ljude, oni su takvi. To je sve što oni mogu biti. List.
Neki ljudi su kao grana na tom stablu. Morate biti oprezni i s tim granama jer će vas prevariti. Natjerat će vas da mislite da su vam dobri prijatelji i da su stvarno jaki, ali čim se oslonite na njih, slomit će se i ostaviti vas.
Ali ako pronađete dvije ili tri osobe u svom životu koje su poput korijenja u dnu tog stabla, vi ste blagoslovljeni. To su ljudi koji nikamo ne idu. Ne brinu se hoće li ih netko vidjeti, podržavaju stablo u tišini, ali da tih korijena nema, stablo ne bi moglo postojati.
Jedno drvo može imati stotinu milijuna grana, ali potrebno je samo nekoliko korijena pri dnu kako bi preživjelo. Kad upoznaš osobu koja je kao korijen, drži je se, a ostatak… Samo pusti. Samo pustite ljude da idu. “
Jeste li našli svoje korijenje i razmišljate li koga puštate u svoj život?
Ispada da vas ovaj put pozdravljam 
s polica samopomoći (sorkač), ali bila sam inspirirana.
