Autor: Aleksandar Olujić
Ima li goreg osjećaja od nemoći?
Mukla tutnjava iza koje dolazi udar. Ormari plešu po sobi, stvari lete, na zidu iskeženi cerek pukotine… U očima najmilijih zrcali se strah, a ti ne možeš ništa.
Prošli smo to, kao i sve ono što slijedi poslije. Provjeravanje jesmo li svi tu, je li tko ozlijeđen, što je s rodbinom, prijateljima… Mobitel se žari u rukama.
Sirene vatrogasaca i hitne zavijaju u zboru.
Katastrofa u Turskoj i Siriji uskovitlala je sjećanja.
Gledam slike što dolaze iz tih zemalja osupnut razmjerom razaranja koje je zadesilo jadne ljude. Čitavi nizovi zgrada pretvoreni u gomile ruševina. Oko njih očajni ljudi koji golim rukama kopaju po tim gomilama u nadi da je netko ipak uspio pod njima preživjeti. I dogodi se ponekad čudo. Slike spašenih što odlaze u svijet daju nadu spasiteljima kako i za njihove drage ima nade i da su usprkos svemu još uvijek živi negdje ispod gomile betona i cigli.
Ali, u slikama što stižu vidi se da neke zgrade stoje čitave dok su odmah pored njih one druge porušene do temelja postavši tako smrtonosne klopke za njihove stanare. Kule od karata – tako ih svi zovu ovih dana. Očito je da su opet ljudska pohlepa i javašluk uzeli danak u krvi nedužnih.
Svaki put kad se dogodi neka velika tragedija ponavljaju se iste priče. Nešto se moralo napraviti ali nije. Džaba analize prijašnjih situacija, procjene stanja i posljedica, propisi koji imaju za cilj ublažavanje istih. Nekome je uvijek važnije strpati „šušku“ u džep nego pošteno odraditi svoj posao.
A, kad se dogodi tragedija počinje ono: nisam ja, nisam ja. Uvijek je neko drugi kriv. Istrage se razvuku, sudski procesi, ako uopće dođe do njih, još i više, svjedocima se pomuti pamćenje, „vještaci“ daju suprotna mišljenja, mrtvi su pokopani, živi zaboravljeni, a javnost se nakon nekoliko godina više ne sjeća o čemu se zapravo radi u nekom procesu.
Zatvaranje očiju i negiranje kao vječni obrazac ponašanja homo sapiensa.
I nije to tako samo u slučaju potresa ili poplave ili kakve druge prirodne katastrofe. Svako dijete zna da zbog toga kako se ponašamo tjeramo ovu planetu u kolaps. Mi doslovce jurimo nizbrdo u provaliju i umjesto da kočimo još jače stišćemo gas.
Ne treba ići dalje.
Ponekad se pitam je li čovjek zaista najinteligentnije živo biće na planeti?
Negdje u Turskoj jedan otac drži ruku mrtve kćerke zatrpane gomilom ruševina…
