Još jedan prođe SEFF…

Autori teksta: Daniel Pavlić i Aleksandar Olujić
Fotografije: Nikola Šolić

Proteklog vikenda, dodjelom nagrada najboljim filmovima, završen je 15. SEFF – Smaragdni eco film festival! Ovaj po svemu jedinstveni festival već 15 ljeta ustraje u svom poslanju podizanja ekološke svijesti sugrađana kroz projekcije filmova kao i održavanje radionica, tribina, izložbi, književnih i glazbenih događanja s ekološkom tematikom.

Ekologija! Tema o kojoj su nekoć pričali samo zeleni aktivisti postala je sastavni dio javnih nastupa političara, znanstvenika, industrijalaca… Ovi je toliko često rabe iz vlastitog interesa, a ne iz uvjerenja, da se ofucala. Mnogima zato, kad se priča o ekologiji, kroz jedno uho uđe a kroz drugo izađe. U današnjem svijetu u kojem su ljudi pomalo otupjeli na činjenice o silovanju planete Zemlje zbog kojih nam prijete kataklizmični scenariji, na što već godinama upozoravaju znanstvenici, pa lakše prihvaćaju onu lakonsku kako „nije sve tako crno“ te kako „ima vremena“. I kad razmišljaju o tome često misle kako ni oni kao jedinke niti mi kao mala zemlja ne možemo ništa promijeniti te da se time trebaju baviti „veliki“.

Na sreću ne misle svi tako i ova mala ekipa što na biciklima obilazi mjesta u nekoj balkanskoj pripizdini, kojoj su i Bog i vlastita država i EU davno rekli ‘ko vas jebe (pardon my French) a šira javnost o njoj čuje samo kad se dogodi kakva katastrofa (poplava, potres, odron) ili povede priča o nuklearnom otpadu, ne prestaje svojim djelima ukazivati na to se borba za spas ove planete od nas samih vodi ne samo u Njemačkoj, SAD-u ili Japanu već i u svakom kutku Zemlje. Ovdje i sada!

Čovječanstvo, naime, nema drugi dom osim ovog, trećeg kamenčića od Sunca kojeg nesmiljeno uništavamo, a nikakav plan B za preživljavanje negdje drugdje nemamo niti ćemo ga imati u doglednoj budućnosti.  A zemlja gori, šume diljem svijeta nestaju u plamenu, kamenje gladi izranja iz presahlih korita rijeka, glečeri nestaju pred našim očima, bujice odnose živote dok u Africi milijuni gladnih usta vape za korom kruha i čašom pitke vode… Ali, ne treba ići daleko u svijet da bi se vidjeli porazni rezultati klimatskih promjena: i kod nas gore šume, u Istri redukcija vode, novinarka pregazila Savu kod Zagreba, u dubrovačku luku i na obale naših otoka svake godine jugo nanosi hrpe plastičnog otpada.

Svi smo na televiziji vidjeli kako znatiželjni turisti željni senzacija i selfija gacaju po „smaragdnom oku Dalmacije“, Glavaševom ili Velikom vrilu, jednom od tri velika izvora Cetine. Oni se bezbrižno brčkaju u izvoru pitke vode bez svijesti da time čine nešto loše, dok se lokalna zajednica zbunjeno češka po glavi nedorasla rješavanju problema najezde radoznale gomile, cijela se država klanja njegovom božanstvu masovnom turizmu i s oduševljenjem broji svakog novog turista gledajući ih samo kroz iznos eura koje će zaraditi, a ne razmišljajući gdje će s gomilom smeća koju ta masa ljudi neumitno ostavlja iza sebe niti o tome koliko se obale betonira, šuma i polja pretvara u apartmanska naselja, koliko tona fekalija ispusti dnevno u more jedan kruzer… Odgovorni se sjete da se nešto trebalo učiniti tek kad je kasno.

Bože oprosti im jer ne znaju što čine!?

Subota je navečer. Mi sjedimo daleko od te gomile i šušura, na obali jedne druge smaragdne ljepotice: Une.

Brza k’o život što proći mora,
Nijemi svjedok naših radosti i tuga,
I nekad kad nanesena božansko zamiriše,
Una – znači jedina, ne postoji druga.

I vazda gorda i vazda blista,
Jal’ sjalo sunce, jal’ kiša lije, Zelena linija života naših,
Kad zatalasa k’o Bog da se smije.

Stihovi su koje je ovom biseru prirode posvetio pjesnik Kemal Delalić.

Daniel usred rijeke

Četiri dana ranije mala je biciklistička karavana sastavljena od sudionika ovogodišnjeg SEFF-a krenula na put prateći njen tok. Start je bio u Martin Brodu, mjestu u BiH gdje, kako netko reče, Unac ljubi Unu, vodeći dalje do Kulen Vakufa i Centra za nezbrinutu djecu „Duga“. Tu je Marina održala radionicu mentalne ekologije za djecu. Podijelili su im crtaći pribor koji je sakupio u Italiji fotograf Robert Sironi. Dalje ih je put vodio preko Bihaća i Štrbačkog buka u Nacionalnom parku Una do druge obale. Posjetili su Dvor i Sunju da bi se konačno obreli u Hrvatskoj Kostajnici gdje će se večeras održati svečanost dodjele nagrada najboljim filmovima ovogodišnjeg SEFF-a.

Ovogodišnji festivalski tim je trebao biti puno veći, no okolnosti u kojima živimo već pune dvije godine spriječile su dolazak poznatog redatelja Branka Ištvančića koji je morao u izolaciju zbog pozitivnog testa na covid. Tako da nisu stigli ni Sandra Rančić, organizatorica festivala filmova  o glazbi kao ni Silvio Mirošničenko koji je trebao voditi filmske radionice. Sve će se to ponoviti za desetak dana kako djeca i mladi ne bi ostali zakinuti za radionice koje svake godine iznjedre neki zanimljiv kratki film o zaštiti prirode. Izostao je dolazak brojnih filmskih ekipa iz Crne Gore, Srbije, te kinoprikazivača iz Splita, no festival je držala jezgra zanimljivih ljudi.

Prvi je u Hrvatsku Kostajnicu stigao na SEFF dugogodišnji festivalski fotograf Nikola Šolić. Bivši šef Reutersa u Hrvatskoj, svjetski poznati ratni fotoreporter koji se tek prije nekoliko mjeseci umirovio, mada ničim ne otkriva da je u mirovini. Njegov avanturistički duh ne miruje, a objektivima svojih kamera priredio je izložbu dosadašnjih festivalskih timova. Izložbu je posvetio preminulom Marijanu Crtaliću koji je godinama bio jedan od članova festivalskog tima. Jedan od te ekipe ljubitelja prirode je i Robert Sironi. Voditelj ovog festivala, Daniel ga je upoznao prošle godine tijekom potresa kada je Robert humanitarno djelovao na Baniji pomažući unesrećenima. Nakon toga je nastala i umjetnička suradnja, pa je Daniel izlagao fotografije u Robertovoj galeriji u Umagu. Jednostavno postoji neka nevidljiva linija koja klikne među znalcima umjetnosti, pa se suradnja proširi na svim poljima.

Robert Sironi je i ove godine pripremio izložbu svojih polaroida pod nazivom Multiplastika. Tema izložbe je zaista posebna jer Robert fotografira ljude s plastičnim vrećicama na glavi. Na polaroidu se oni potpišu imenom, jer ime nas ne opredjeljuje, te napišu svoju profesiju. Stotine takvih različitih fotografije nam šalje jednu zaista banalnu poruku da će nas jednog dana plastika doći glave.

Izložba Roberta Sironija na Štrbačkom buku

U timu su ove godine ponovno Mojca i Zoki. Mojca je prije nekoliko izdanja SEFF-a imala izložbu oslikane svile. Tema su bili morski koralji i podmorje. Njen dečko Zoki je informatički mag, te svojom zvučnom tehnikom vrlo bitan dio ekipe budući da ozvučuje projekcije koje su dosad bile na raznim neuobičajenim mjestima. Naime, ekološki filmovi tijekom festivala su bili prikazivani u pećinama, na rivama, u štagljevima, na proplancima, u muzejima, šumama i ruševinama. Ovaj festival je zaista po tome poseban jer vjerujem da nikada niste čuli da je netko prikazivao filmove 65 metara pod zemljom?! E pa oni su to učinili u Pećinskom parku Grabovača u Perušiću i to nekoliko puta!

Dio ovogodišnje ekipe je i mlada dizajnerica Lucija, koja se pridružila ekipi kada je saznala da će tijekom festivala Marina raditi kao psiholog s djecom i mladima. Lucija je volontirala tijekom radionica, a kako se netko trebao brinuti i o hrani, ona je preuzela i taj dio funkcioniranja jednog putujućeg tima.

A naša poznata #spokenword pjesnikinja i satiričarka Ena Rajić je svojim britkom Spoken word poetry showom “Pseudočovjek” napravila pravi kulturni šok u Hrvatskoj Kostajnici.

Kako su pobijedila tri različita filma u tri kategorije, organizator je pozvao autore na samu ceremoniju zatvaranja u Hrvatsku Kostajnicu. Mlada Iranka Mahsa Samani nije imala mogućnosti da izvadi novu vizu, iako se tek vratila iz Italije, a Belgijanac Sebastien Pins je bio na snimanju njegovog novog filma, pa je predložio da njegovu plaketu za kratkometražni film preuzme veleposlanik Kraljevine Belgije u Zagrebu Nicolaas Buyck.

Izraelca Rana Levy-Yamamorija je organizator kontaktirao preko društvenih mreža. Kako je bio malo stariji, poruku su poslali i njegovoj kćerki.

– Tata, kontaktirao me neki čudan lik iz Hrvatske i kaže da si dobio nagradu za najbolji dugometražni film! – kćerka je javila svom ocu, a otac je odgovorio:

– Znam, upravo sam mu se javio. Idem u Hrvatsku!

I tako je Ran kupio kartu od skoro 700 eura kako bi doletio iz Tel-Aviva u Hrvatsku na jedan mali festival koji već 15 godina opstaje u moru festivala koji niču poput gljiva poslije kiše. Ovaj svjetski poznati autor dokumentaraca o zaštiti prirode dugi niz godina radio je za Japansku nacionalnu televiziju, a nema kraja u svijetu koji nije obišao snimajući razne zanimljive priče. Prije par godina je posjetio Cres gdje je snimao film o bjeloglavim supovima. No, kaže da nije ni slutio da će ovaj festival toliko pozitivno utjecati na njega, novim poznanstvima, novim motivacijama. Naravno, tu nastanu i neke nove ideje za budućnost, novi projekti s ciljem buđenja ekološke svijesti. Nije sve izgubljeno i nije kasno da se nešto učini po pitanju klimatskih promjena koje su već uvelike u našem dvorištu…

I kad festival završi i svi odu svojim kućama, osjeti se ta praznina koja ostaje nakon što se ekološka obitelj rastane. Ostaju u sjećanju sve one anegdote koje su nastale tijekom festivala i koje naš život čine bogatijim. Rađa se nada i vjera u ljude koji mijenjaju svijet, jer samo rijetki nađu rijetke!