(Sadržaj prenesen s facebook stranice autorice)
Slika grada – HNK i događanja oko njega – Prostorni branding VIII.
Piše: dr.sc. Marina Pavković
Prije tri godine završena je burna višedesetljetna polemika oko promjene imena Trga maršala Tita koji se od tada zove Trg Republike Hrvatske. Promjena imena nije donijela promjenu sadržaja davno definiranog historicističkog trga s iznimkom suvremene zgrade Muzičke akademije. U međuvremenu Trg je, kao i ostatak centra, pogodio potres koji je praktički ispraznio zgradu Rektorata Sveučilišta u Zagrebu i teško oštetio Muzej za umjetnost i obrt. Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta, najvećim je dijelom ostala pošteđena, ali izložena nanošenju štete druge vrste – ljudskom divljanju – kojemu je kumovala korona. I koje je postiglo da se umjesto kazališnim repertoarom bavimo repertoarom pomanjkanja osnovnog odgoja i opće kulture.
HNK i prostor oko njega postali su, naime, mjesto noćnog vikend okupljanja ljudi koji, generacijski gledano, spadaju u kategoriju mladih. Kulturološki gledano, okupljeni jednim dijelom spadaju u aktivne aktere nasilja koji buče, razbijaju, povraćaju i mokre po zgradi i oko zgrade HNK, dok drugi u nasilju ne sudjeluju, ali ga pasivno konzumiraju. Vide, ali ih nije briga, ne tiče ih se, njima je baš dobro i doći će opet. I sve to uz blagoslov komunalne vlasti i policije koja ne poduzima ništa. Razlog – „mladi“ su u pandemiji ostali bez narodnjačkih klubova i noćnih klubova općenito, pa sad udruženi pronalaze nova mjesta za okupljanje. Pritom padaju u vodu međusobne razlike u urbanosti i kvazi-urbanosti, pa složno orgijaju oko Fellnera i Helmera. I svojski se trude da „obogate“ život svima koji okolo žive, ali i onima koji imaju peh da se tamo samo zateknu. O prizorima mladalačke “razigranosti” svjedoče brojne fotografije nereda, kao i ove snimljene jučer nakon subotnjeg noćnog okupljanja i objavljene na profilu glazbenika Kristijana Beluhana kojemu je kazalište radno mjesto.
Već se naveliko sociološki polemizira oko notornih činjenica i stvaraju dva tabora. Jedan, koji opravdava događanja oko HNK i drugi koji ga osuđuje. Istina je, kao i najčešće u sredini, a polazi od nekoliko činjenica. Trgovi nisu zabranjene zone za spontana okupljanja. Upravo obrnuto. Štoviše, taj prostor, odnosno njemu susjedna Masarykova ulica, kultno je poprište novo valnog okupljanja, gdje se također progovaralo u duhu svog vremena. Međutim tada je postojao komunalni red i što je još važnije razvijen osjećaj za kulturno naslijeđe grada. Nisi mogao bučiti kad te i do kad te volja. Uvažavalo se pravo drugoga na red i mir u kasne noćne sate. Drugo, nisi mogao javno mokriti. Treće, nisi smio šarati javne površine grafitima. Četvrto nisi smio razbijati prozore. I peto, najvažnije, volio si svoj grad. Kao što ga vole Berlinčani, na koje se kao rollmodel pristaše zagrebačkog noćnog divljanja najčešće pozivaju, a iza čijih okupljanja ne ostaje spaljena zemlja poput ove oko HNK.
Kada je civilizirano ponašanje u pitanju, nema podjele na mlade i stare. Okanimo se jalovog etiketiranja. Kao što podjele na mlade i stare nema niti u gluposti. Postoje civilizirani i necivilizirani ljudi, kulturni i nekulturni, divljaci i uljuđeni. Da bi suživot kulturoloških različitosti na prostoru jednog grada bio uopće moguć postoje društvene norme. One su ovdje debelo pregažene. Komunalne službe i policija su u kontroli i facilitaciji noćnog okupljanja oko HNK u potpunosti zakazali. Kao i politika grada i države. Omogućili su spontano nastaloj enklavi da nekontroliranim ponašanjem jednog dijela skupine i njegovim posljedicama poništi civilizacijski odnos prema prostoru i baštini te izvrgnuli ostatak građana maltretiranju i jalovoj polemici. O zarazi koronom na masovnom okupljanju, koja je i početni razlog okupljanja, nitko i ne govori, a kamoli raspravlja. Doista, ako se smisao gradske i državne vlasti svodi samo na promjenu imena reprezentativnog gradskog trga, a ne na monitoring događanja i posljedica događanja na njemu – onda nam ni gradska ni državna vlast ne trebaju.
