Posljednjih dana poprilično sam sluđen. Male sive stanice procesiraju potpuno suprotstavljene informacije. Tek što izađosmo iz ozbiljnog dvomjesečnog razdoblja corona-krize koja kao, po mišljenju svakog dana sve većeg broja ljudi, bijaše jedna velika laž, a već ulazimo u izborno dvomjesečje s tehničkom vladom kad će nas sigurno lagati na kamare, a mi ćemo im naposlijetku ipak pokloniti povjerenje kao najčasnijima i najiskrenijima…
Opet sam počeo krivo. Sam sam sebi obećao da ako preživim ovaj covid19 nikad više neću dopustiti da politika uđe u moje kolumne. Zapravo sam htio govoriti o osobnim kulturnim pomacima; o kazališnim predstavama, filmovima i knjigama s kojima sam prije ove karantene bio u zaostatku, a sada sam, zahvaljujući prisilnom godišnjem odmoru, sve nadoknadio. I ne samo nadoknadio već i napravio korak više i popunio praznine za koje sam mislio da nikad popuniti neću. Evo recimo lik i djelo Agathe Christie. Malo štijući, a više gledajući dobrano sam prostudirao njen opus.
Agatha Christie je najpoznatiji autor kriminalističkih romana i najprodavaniji pisac uz Shakespearea. Njene knjige prodane su u više od milijardu primjeraka na engleskom jeziku, i više od milijardu primjeraka na 45 drugih svjetskih jezika na koje je prevođena. Predstava Mišolovka (The Mousetrap) drži rekord najdužeg prikazivanja u Londonu. Prvi je put igrana u Ambassadors Theatre 25. studenog 1952., a prikazuje se i dan danas. Do sada je izvedeno preko 28.000 predstava, ali se i dalje prikazuje u St. Martin’s Theater 9 puta u tjednu, od ponedjeljka do subote. Agatha Christie napisala je preko osamdeset romana i drama. Dobar primjer njenog uspjeha je prvo mjesto na ljestvici najprodavanijih autora svih vremena u Francuskoj s preko 40 milijuna primjeraka na francuskom, gdje joj je najbliži konkurent s oko 22 milijuna primjeraka Émile Zola. Većina njezinih knjiga i kratkih priča adaptirana je u filmove. Britanska televizija BBC napravila je brojne radijske i televizijske verzije zgoda inspektora Poirota i Miss Marple.
Meni je svakako najdraži detektivski serijal u kojem kultnog belgijskog inspektora Poirota glumi David Suchet, ali i šarmantni francuski serijal Malih ubojstava s inspektorom Swanom Laurenceom, znatiželjnom novinarkom Alice Avril i uvijek revnom sekretaricom Marlène Leroy. Malu prednost bih ipak dao Britancima. Oni uistinu znadu snimiti dobar krimić; o dokumentarcima i radio dramama da ne govorimo. Ipak jedna me stvar kod njih neopisivo živcira. To su scene kad četvero protagonista igra Bridge za zelenim stolom pri tom nevezano ćaskajući o najnovijim tračevima iz kraljevske obitelji, ispijajući konjak ili neki slatki ženski liker.
Od svih obmana koje redatelji filmova, serijala ili teatarskih predstava mogu proizvesti nonšalantno i žovijalno igranje Bridgea je najlažljivija i najodurnija neistina. Contract Bridge zahtjevna je kartaška igra i od igrača traži ogromnu koncentraciju: i s obzirom da je sustav ugovaranja ili licitaže kompleksan i s obzirom da samo pokazivanje odnosno odigravanje karata traži koncentraciju i pamćenje za koje neki kažu da je intelektualno zahtjevnije čak i od igranja šaha. Bridge nije obična igra u kojoj dijelom ovisite o slučajno podijeljenim kartama, a dijelom o vlastitom umijeću. S istom podjelom karata igraju vaši konkurenti za drugim stolovima, pa cilj nije zadobiti što veći broj štihova već odigrati najbolju moguću partiju s kartama koje su vam dodijeljene. Mjera uspjeha je vaš relativni učinak s istom podjelom karata u odnosu na protivnike za drugim stolovima. Stoga je pronaći partnera za Bridž teže nego pronaći životnog druga ili družicu, a razlaz s Bridge partnerom jednaka je, pa i veća tragedija, od svakog bračnog brodoloma.
Tako je to u igri s francuskim kartama kojih u špilu možda ima previše. Čak pedeset i dvije. Teško je dogovoriti se s Mostom, a ako se i dogovorite onda je uvijek neka frka oko odigravanja dogovorenog. Neovisno o tome je li dogovor ovjeren kod bilježnika ili nije. Zato Hrvati najviše vole kad se karta s Piatnikicama: manjim špilom s trideset i dvije karte koje obično nazivamo Mađaricama iako se proizvode u Austriji.
Mađarice su lijepo oblikovane karte koje umjesto pikova imaju lišće koji poneki nazivaju zeljem, umjesto kara imaju bundeve, a umjesto trefova imaju žirove. Samo su srca srca. Mađarice iako ženskog imena su zapravo rodno samosvjesne karte na tragu Istambulske konvencije. Dok anonimni kraljevi nose krune dame su svoje bradate fizionomije ukrasile šeširićima, a od također bradatih dečkiju mogu se razlikovati po položaju oznake boje na igraćoj karti. Tako dečke koji sebe smatraju dečkima nazivamo dolnjacima jer oznake boje nose pomaknute prema sredini karte, dok dečke koji sebe smatraju curama nazivamo gornjacima s obzirom da oznake nose na vrhovima karata strogo poštivajući Istambulsku i pravo na rodno samoopredjeljenje do odcjepljenja.
Najpoznatija dama među Mađaricama je ona žirova, ili ako baš hoćete trefova. Dama imenom Tell, Wilhelm-ina Tell. Također rodno opredijeljena kao dama, herc dama, javlja se Hermann-a Geszler, austrijska nadglednica u švicarskom selu Altdorfu, te Urlich-a Rudenz, šiljatobrada nećakinja baruna von Attinghausena kao lisnata dama. Jedina dama bez brade istinskog transseksualnog izgleda je bundevasta Stüssi der Flurstütz. Ona nije stvarni lik iz švicarske legende jer je XIV. stoljeće bilo izuzetno homofobno već potpuno izmaštana hermafroditska dama osmišljena na sliku i priliku Schillerovog transrodnog bratanca. Pomirljiva i snishodljivog držanja prema bolje pozicioniranim sušpiljanima. Zapravo istog mentaliteta kakav već godinama krasi predsjedavajuće u hrvatskom Saboru čije se odjavne riječi pamte jednako dugo kao i mudrost naše Stüssi na kraju četvrtog čina Schillerove drame Wilhelm Tell kad mudro zaključuje: „Das Opfer liegt – Die Raben steigen nieder.“
Wilhelm Tell, legendarni švicarski heroj živio je u kantonu Uri početkom XIV. stoljeća. U to su vrijeme Habsburgovci željeli ojačati svoj utjecaj u Švicarskoj. Austrijski nadglednik u Altdorfu, Hermann Geszler, postavio je svoj šešir na glavni gradski trg i naredio da se svi mještani poklone pred njim. Međutim, Tell je odbio pokloniti se, zbog čega je bio uhićen. Za kaznu je morao pogoditi jabuku na glavi svoga sina Waltera. Dana 11. studenog 1307. Tell je uspio prepoloviti jabuku na sinovljevoj glavi iz jednog jedinog pokušaja. Kada ga je Geszler upitao zašto je napeo drugu strijelu, odgovorio je da bi ga njome ubio da je slučajno ubio sina. Geszlera to razljuti te opet dade uhititi Tella. Međutim on se ponovo uspijeva osloboditi skočivši s broda dok su ga prevozili preko Lucernskog jezera. Poslije puno peripetija Tell je naposlijetku ubio Geszlera. Taj je čin izazvao pobunu koja je dovela do oslobođenja Švicarske od Habsburgovaca.
Premda se legenda o Wilhelmu Tellu prvi put pojavila u XV. stoljeću, motiv junaka koji strijelom gađa jabuku na dječakovoj glavi i zatim ubija tiranina čest je motiv starogermanskih priča. Priču o Tellu umjetnički su obrađivali Friedrich Schiller, Giacomo Rossini, Salvador Dalí i mnogi drugi. Kartonski umjetnik Schneider koristio je figure švicarskih legendi da simbolično predstavi i podrži subverzivni otpor vladavini Habsburgovaca u Mađarskoj. Zato se njemačke, a zapravo švicarske karte kod nas nazivaju Mađaricama. Postoje i karte Hrvatice s likovima iz Hrvatske povijesti gdje su dame uistinu dame, kraljevi kraljevi, a dečki su pravi muževi. Teško je reći je li to zbog hungarofilskih navika u Hrvata ili pak zbog ljevičarenja i sklonosti Istambulskoj Hrvatice baš i ne igraju kod nas doma. Hrvaticama kartaju samo oni što se zdrave pozdravom kojim se smije zdraviti samo na sahranama i komemoracijama pa ga ovdje nije uputno spominjati, a i to sve rjeđe jer Belom se krati vrijeme tek onkraj mjeseca kad ponestane za kladionicu.
Za ljubav istini postoje i Talijanke, pakovane u špilu od 40 karata. Po deset karata od svake „boje“ koju nazivamo kupe, špadi, baštoni i denari. Po konobama naših malih Mista nakon druge litre crnjaka znade se zaigrati nezahtjevna trešeta ili još manje zahtjevna briškula uz obilno gestikuliranje suigrača i bučno učešće kibica. Teško da se takav socijalni event može nazvati kartanjem. Od svega tek valja spomenuti udomaćeni izraz za obostrano nerazumijevanje proistekao iz tih kravala u konobama: „Ja u kupe ti u špade.“ Neke veće politike tu svakako nema ako se iz politike izuzmu postupanja kao u onoj Arsenovoj: Kako vitar puše! A vjetrovi se danas baš uzmuvaše. Istočni. Ravničarski. Domovinski. Malo štipaju za nos, ali još se dade izdržat. Bar neko vrijeme dok ne zapušu hladni alpski altdorfski sjeverci.
