Zbogom Milena

Otišla je Milena Dravić. Po mišljenju kritike i publike jedna o najboljih glumica u ondašnjoj Jugoslaviji. Meni osobno najbolja i najdraža.

Iza sebe je ostavila više od 150 različitih glumačkih ostvarenja, preko 50 glavnih filmskih uloga. Dobitnica je nagrade u Cannesu, „Zlatne ruže“ u Veneciji, „Zlatnog Davida“ za najbolju europsku glumicu, „Zlatne Arene“, „Srebrne arene“, Nušićeve nagrade, „Dobričinog prstena“…

Milena…

Kada netko spomene Milenu, sjetim se lika priproste, drage djevojke u „Prekobrojnoj“, lokalne cure iz „malog mista“ u „Lito vilovito“, samohrane majke iz „Rada na određeno vrijeme“. Sjetim se svih onih filmova kada su nas s platna gledale njene tople oči.

I onda pomislim na „Rondo“. Ona, Relja i Stevo Žigon u majstorskom Berkovićevom ostvarenju i njena uloga senzualne mlade žene rastrgane između dva muškarca. Uvijek sam bio uvjeren kako bi na poštenoj dodjeli Oscara pomeli konkurenciju da je kojim slučajem film rađen u Americi. Znam da nisam objektivan pošto ona i Relja glume u tom filmu, dvoje mojih omiljenih glumaca… ili možda jesam.

Milena…

Zauvijek je sklopila oči žena koju nazivaju jugoslavenskom filmskom divom. Za mene je bila jednostavno Milena. Topla, draga i jedinstvena. I ne mogu ne sjetiti se njenog susreta s Reljom, u nekoj emisiji na našoj televiziji početkom dvijetisućitih. Prvi susret nakon niza godina. I opet ta toplina, radost, ljudskost što su s njih dvoje strujali u publiku.

Zbogom Milena! I pozdravi Dragana, pozdravi Relju, pozdravi sve one drage ljude što sada šeću Jelisejskim poljima.

A. Olujić