Imam jednu lošu komunikacijsku osobinu. Rijetko gledam ljude u oči kad s njima razgovaram. U očima mogu pročitati da li me sugovornik laže ili bezočno obmanjuje, ili samo mulja. Ako pak govori istinu, po iskričavom žaru u njima, zaključujem koliko mu je do nje uistinu i stalo. Ne kaže se uzalud: oči su ogledalo duše. Vaše oči vas toliko odaju da mi je neugodno gledati u njih. Vidim vas potpuno ogoljele. Besramno nage. Spustim pogled da ne gledam svu tu golotinju. Stidljivo. Kao da sam slučajno otvorio vrata prostorije koju ste kod upotrebe zaboravili zaključati.
Poslije podignem pogled. Do usta. Usta govore točno ono što i kako mislite. Zbog oblika usta neki su nam ljudi simpatični, a neki nisu. Usta podcrtavaju vaše izgovorene misli. Kao smajlići. Prateći pokrete ljudskih usana pažljivije upijam što mi imaju reći. Ne samo što mi govore, već i ono što mi poručuju. Volim sugovornike koji se često osmjehuju. To olakšava komunikaciju. Čini je manje obveznom, humanijom. Navodno je smjeh svojstven samo ljudima. Osmjeh otkriva zube. Zubi pak otkrivaju baš sve o vama. Ne samo da odaju vaše sadašnje misli i stavove, zubi pokazuju tko ste, tko ste bili, a ponekad i što ćete postati. Ne kaže se uzalud da se poklonjenom konju ne gleda u zube. Ako ste ga platili slobodno mu razgledajte zubalo. I sve će vam biti jasnije. U zubima se vidi sve. Vaši vas zubi potpuno odaju. Razotkrivaju.
Recimo, mlađi ljudi danas često nose aparatiće. Sitni biserčići među zubima što ih ravnaju odaju osobu koja radi na sebi. Nije savršena, ali trudi se, nastoji. Uči. U zadnje vrijeme aparatiće viđamo i u ustima sredovječnih gospođa. U redu, možete sumnjati u opravdanost i učinkovitost tog zahvata. Komunikacijski zaključak je ipak jednostavan. Radi se o osobi koja drži do sebe. I radi na sebi. I valja je uvažiti i uvažavati.
Gledam nogomet. Njemačka-Švedska. Nogometne vrste. Pjeva se himna. Nijemci ozbiljni. Sva zubala na broju. Još ne znaju da će danas pobijediti, a onda završiti zadnji u skupini. I ići doma. Danas još ima nade za njih i njihove navijače. Samo zubi odaju da je sve već unaprijed izgubljeno. Danas će ih sreća pomaziti i to će biti sve iz Rusije. Šveđani vedriji. Da znaju da će na kraju biti prvi u skupini imali bi veći smiješak. Smiješak od uha do uha. Njihovi zubi znaju. Bijeli. Kristalno bijeli, iako će danas izgubiti tekmu. Iz Rusije s ljubavlju. Doduše nisu baš sve pravi zubi, ali svi su popravljeni. Dobro. Nema karijesa. Nogometaši drže do sebe. Opasan je to sport. Ostane se bez pokojeg zuba. Ali tu je protetika. Na kraju tekme obično nešto i kažu. Ništa premudro. Par jednostavnih rečenica. Ja ih uvijek saslušam. Pažljivo.
Ili recimo Mirko Filipović. Rijetko se smije. Uglavnom na slikama ima onu gumicu u ustima. Ali kad se smije zubi su OK. Usprkos udaraca. Njegov zubar vjerojatno ima puno posla. Mirko ne govori često. Ali kad nešto kaže ja i njega pažljivo saslušam. Političari se isto rijetko smiju. Njihovi smajlići uglavnom su okrenuti prema dolje; ponekad ravni. Misle da tako izgledaju ozbiljnije i pametnije. I naši i stranjski. Kad govore uglavnom laprdaju; i ne vide im se zubi. Njihove misli, njihove riječi jednako tako ostaju skrivene, nevidljive i bez budućnosti. Rijetko pokazuju zube. Svi. Svi osim predsjednice. Ona ima lijep osmjeh i dobre zube. I zna to pokazati. Istina to je ne priječi da ponekad priča pizdarije.
P.S. Dnevnik 1, 4. lipnja 2018., u šestoj minuti izvješće s 24. međunarodne Dubrovačke ekonomske konferencije. 
Guverner Hrvatske Narodne Banke odgovara na pitanja novinara. O Agrokoru. O moj bože. Groblje. Groblje u donjoj čeljusti. Srećom je tema ozbiljna. Pa se ne vidi gornja. Dobro da priča o Agrokoru. Nije smiješno. Ništa. Znam ja da Guverner nema primanja kao sportaši. Da su privatni zubari skupi i to… ali pobogu riječ je o budućnosti našeg novca. Ne smijemo dopustiti da sve propadne kao Njemačka u Rusiji. Po tko zna koji puta. Možda da pokrenemo humanitarku. Ili da se posude one gumice od Mirka. Hitno nam treba neko instant rješenje dok Guverner ne uštedi za pristojnu protetiku.
