Dvadesetšestog siječnja godine gospodnje dvijetisućedvadesetčetvrte hrvatski je Sabor pod predsjedanjem uvaženog predsjedatelja Gordana Jandrokovića usvojio jedan od najvažnijih zakona koji suverena i samostalna država može usvojiti, zakon o jeziku; preciznije Zakon o hrvatskom jeziku. O tom zakonu su se onomad lomila koplja; te treba nam takav zakon, te ne treba nam takav zakon. Sabor se podijelio na naše i vaše i razvila se živahna i po običaju neplodonosna saborska rasprava. Kako god, zakon je izglasan većinom od 97 ruku, uz 10 suzdržanih i 17 ruku protiv, prisutnih sabornika. Tko je bio suzdržan, a tko protiv može se pročitati u zabilješci koju prenosi Večernji list. Koncizni zakon od 20 članaka od kojih su posljednja dva izrazito kratka jer se odnose na prijelazne i završne odredbe postao je pravomoćan osmog dana od objavljivanja u Narodnim novinama.
18 sadržajnih članaka strukturirano je u tri poglavlja od kojih su opće odredbe formulirane u prvih sedam članaka, osnovna pravila o službenoj i javnoj upotrebi hrvatskog jezika u idućih osam, dok se tri preostala članka bave sustavnom i stručnom skrbi o hrvatskom jeziku postulirajući nacionalni plan hrvatske jezične politike i Vijeće za hrvatski jezik kao Vladino tijelo koje bi se poput nekog kolektivnog anđela trebalo sustavno brinuti o zaštiti, njegovanju i razvoju hrvatskog jezika. To Vijeće je i osnovano u zakonski predviđenom roku na zatvorenom dijelu 17. sjednice Vlade Republike Hrvatske. Habemus concilium!
Posebno je instruktivan drugi članak zakona koji permisivno pored standardnog dopušta i hrvatska tradicionalna pismena i trodiobenu ravnopravnost narječja:
(1) Hrvatski jezik obuhvaća hrvatski standardni jezik (koji se tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom) u svim svojim funkcionalnim stilovima, jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku ‒ na glagoljici, hrvatskoj ćirilici (bosančici) i latinici (gajici).
(2) Posebnost hrvatskoga jezika njegova je trodioba na tri ravnopravna narječja, i to čakavsko, kajkavsko i štokavsko, od kojih je štokavsko odabrano kao osnovica standardnoga jezika.
(3) Uz narječja navedena u stavku 2. ovoga članka, sintetizirana formulom ča-kaj-što, hrvatski jezik obuhvaća i njihove idiome te idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskoga, gradišćanskohrvatskoga ili karaševskohrvatskoga jezika.
Habemus legem!
Štošta
Štakavska varijanta hrvatskog jezika se u zakonu ne spominje nigdje pa je nekako za pretpostaviti da bi „šta“ trebalo u javnom govoru izbjegavati. Da vidimo što o tome znade umjetna inteligencija:
U standardnom hrvatskom jeziku pravilno je pisati što, dok je šta kolokvijalni, odnosno regionalni oblik. Iako je šta razumljivo, preporuča se koristiti „što“ u formalnim situacijama i pisanom jeziku.
Umjetna inteligencija znade i više o tom ča-kaj-što-šta problemu:
„Što“ na srpskom jeziku znači „što“ na hrvatskom jeziku, odnosno „što“ na bosanskom jeziku. To je upitna zamjenica koja se koristi za postavljanje pitanja o nečemu. U srpskom jeziku „šta“ i „što“ su sinonimi i oba se koriste za isto značenje.
Vjerujem da se blagopočivši Vuk Stefanović Karadžić, zakleti štokavac, preokreće u svojoj Bečkoj raki na ovu hiperpermisivnu dihotomiju volatilnosti male upitne zamjenice u novogovoru svojih sunarodnjaka parafrazirajući i lektorizirajući poznati Bajagin stih: „Vidi što su mi uradili od jezika mama!“
Ni hrvatskom mu pandanu, Ljudevitu Gaju, također borcu za štokavsku varijantu standardnog jezika ne bi kosti trebale ostati mirne u podzemlju mirogojskih arkada na činjenicu da je lijepi naš „kaj“ i „ča“ podredio maloj upitnoj zamjenici „što“ koju danas stotine tisuća Hrvata jednoglasno i gromoglasno smjenjuju sa „šta“ uvjereni da tako pokazuju najveći mogući stupanj iskonskog hrvatstva i domoljublja pri tom ne sluteći da zapravo ostvaruju najmokrije snove pravopisne komisije FNRJ-a i njenog programa koncipiranog u deset točaka i obznanjenog dana 10. prosinca 1954.
Program je u svojoj punini zaživio 1960. godine tiskanjem knjige znakovita naziva „Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom“, u žargonu poznate i kao novosadski pravopis koji pod egidom ravnopravnosti jezika prikriva perfidno osmišljenu unitarizaciju južnoslavenskih nacija. Koliko je podmukla rabota te komisije bila može se vidjeti i po tome da je uglednim hrvatskim perima trebalo gotovo desetljeće i pol da shvate kako se tu ne radi ni o kakvoj ravnopravnosti već o nepatvorenom posrbljivanju jezika naroda južnoslavenske federacije provođenjem programa: jedan jezik, jedan narod, jedna država, jedan vođa!
Vjerujem da i prvom ministru bogoštovlja i nastave prve Hrvatske, Mili Budaku, isto kao i prvom ministru prosvjete kulture, tehničke kulture i športa treće Hrvatske, Vlatku Pavletiću, kao vjerojatno i nekim ministrima školništva one druge Hrvatske, Narodne Republike Hrvatske koja je nekima bila, a nekim baš i nije narodna, štropoću kosti u grobištima na regionalno i kolokvijalno „šta“ u iole oficijelnim ili svečanim prilikama. Ali što je tu je i tu smo gdje smo!
…šta je bilo?
Znam da je nekima već dosadilo ovo moje pravopisno normativno lamentiranje ali ja sam takav, uvijek od muhe napravim slona; ponekad i obrnuto. Istomštogod, reći će neki, postoje i umjetničke slobode. Pjesnicima je dozvoljeno uskratiti po koji samoglasnik zbog metra ili pak umetnuti ponešto zalihosti radi rime. Umjetničke su to slobode. Spomenuti zakon predvidio je i takovu mogućnost. U članku šest definirano je područje primjene zakona, a nama, odnosno meni je najinteresantnija alineja (2) koja govori o književno-umjetničkim slobodama:
(1) Ovim se Zakonom potiče uporaba svih idioma hrvatskoga jezika, svih funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika i hrvatskih povijesnih pisama u odgovarajućim prigodama, kao bitnih odrednica nematerijalne kulturne baštine i nasljeđa hrvatskoga naroda, što je osobito važno za njegovo očuvanje, njegovanje i budući razvoj.
(2) Ovim se Zakonom ne ograničavaju slobode književnoumjetničkoga izražavanja niti se njime regulira privatna komunikacija.
(3) Ovaj Zakon ne ograničava primjenu ustavnoga zakona kojim se uređuju prava nacionalnih manjina, zakona kojim se uređuje uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina u Hrvatskoj ni zakona kojim se uređuju područja županija, gradova i općina u Hrvatskoj.
(4) Ovaj Zakon ne ograničava uporabu hrvatske brajice za potrebe slijepih osoba ni primjenu zakona kojim se uređuju hrvatski znakovni jezik i ostali sustavi komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj.
(5) Ovaj se Zakon ne odnosi na jezik koji se upotrebljava u vjerskim obredima ni na uporabu klasičnih jezika u stručnoj terminologiji.
Stoga bi svaka zakonski formalna primjedba na šest puta (bez naslova) upotrijebljeno „šta“ u tekstu pjesme „Ako ne znaš šta je bilo“ autora Nenada Ninčevića bila lako odbijena. Autor lirike brojnih hitova lako bi svoje „zaobilaženje“ hrvatskog jezika objasnio umjetničkom slobodom upotrebe kolokvijalnog izraza prisutnog u regionu, iako za smjenu standardnoknjiževnog „što“ ne postoje dublji pjesnički razlozi kao recimo za korištenje glagola važiti u smislu vrijediti koji je u pjesmi upotrjebljen da bi se realizirala rima sa stražom. Habemus carmen!
Kako je stjecajem okolnosti pjesma „Ako ne znaš šta je bilo“ postala himna naših srebrnih rukometaša popularnost joj je narasla do razine neformalne nacionalne himne. Pjesmu kvalitetno interpretira i klapa „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, a imali smo je prilike čuti i u službenom programu povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u Kninu. Pjevana je u vokalno bljedunjavoj verziji i na mimohodu Hrvatskih oružanih snaga tijekom čije se izvedbe Predsjednik države gotovo demonstrativno ustao, pozdravivši se tek s načelnikom Glavnog stožera Oružanih snaga RH, i napustio svečanost. Možda je predsjednika iritiralo to što je Premijer počeo snishodljivo aplaudirati i dizati svoju Svitu na noge, a možda je i nekim svojim devetim čulom osjetio da tu nešto nije u redu. Istina izvedba nije bila vokalno ludilo ali daleko od toga da se radilo o pjevanju bez sluha kakvo običava za državne blagdane prezentirati bivši predsjednički kandidat virtuoznošću na kojoj bi mu i Edit iz serijala „’Allo ‘Allo“ mogla pozavidjeti. Nije da se u svemu slažem s Predsjednikom, inače mojim dobrim susjedom, dapače, ali ovaj puta nekako vjerujem da je ispravno reagirao na dubiozni štakavski uradak gospodina Ninčevića. Habemus difficultates!
Ako se ne varam negdje sam pročitao da je sam autor prvobitno „što“ zamijenio regionalnim „šta“ jer mu se standardno „što“ učinilo premekanim. Nažalost ovo „osnaživanje“ fonetskog dojma otvorenijim samoglasnikom i štakavsko koketiranje s potencijalno širim tržištem regiona ima i svoje usputne pedagoške reperkusije jugoslovenske provenijencije koje autorski dvojac MP i NN formalno preziru ali faktički svojim uradcima podstiču, osobito kod mlađe populacije koja uglavnom ne zna što je bilo.
Stoga kad čujete da više nema Jugoslavije, dobro razmislite tko vam to i zašto govori. Možda trenutno i nema istoimenog geografskog toponima, ali to ne znači da Jugoslavija ne stanuje ovdje, na mjestima na kojim je najmanje očekujete, u riječima onih koji je se najglasnije odriču, u djelima onih koji je najviše proklinju. U markantnom, tvrdom „šta“ koji se iz tisuća grla ori stadionima i hipodromima Lijepe naše. Poput guje u njedrima u jeziku hrvatskom!
Možete pomisliti da sam zavidan bardu hrvatske pop lirike i jednom od deset novčano najznačajnijih primatelja ZAMP-ove naknade kojem je i sama struka odala priznanje nagradom za životno djelo uglednog, ali meni ne previše dragog, Društva hrvatskih skladatelja. Ne nije zavist posrijedi. Mene brine što će biti jednog dana kad sinovi onih koji su Oluju gledali iz druge perspektive iz neznanja upitaju svoje očeve isti upit „Šta je bilo?“
Mogle bi tad njihove istine zazvučati istovjetne našima. Uostalom toponime iz pjesme lako bi se moglo popuniti sadržajima sagledanim iz druge, njihove, perspektive a da se pri tom u pjesmi ne zamijeni niti jedno jedino slovo. Uostalom više je puteva do Mostara i Gospi hercegovačkih. Dubrovnik našim jednako zovu i oni koji su golim tijelima branili zidine i oni koji su iste nagrđivali dalekometnom artiljerijom. A heroja po muralima diljem bivše Jugoslavije na stotine i svaki nudi svoju istinu i svoju priču kako je bilo. A istina heroja s murala u Ledincu npr. sasvim je drugačija od priče „heroja“ sa zida u Njegoševoj.
Kao što rekoh možda ja od muhe radim slona ali mi nije drago da se teško stečena hrvatska jezična samosvojnost rasipa, osobito kad je rasipaju oni uvijek spremni za isticanje svoje ekskluzivne domoljubnosti, oni koji bi trebali znati što je bilo, ali nas opet, svjesno ili nesvjesno, ali svakako podlo uvlače u nova bespuća Novosadskog dogovora.
