Priče o brzom usponu na vrh hijerarhije velikih kompanija često pune naslovnice, društvene mreže i konferencijske pozornice. Jedan svjež primjer dolazi s Europort konferencije u Rotterdamu, gdje je Annika, zamjenica glavnog izvršnog direktora (deputy CEO) jednog od europskih lidera u pomorskom prometu – firme Stena Line, bila zvijezda događanja pred studentima.
Annika, koju šaljivo uspoređujemo s Pipi dugom čarapom zbog imena i zbog toga jer je iz švedske, nije izmišljeni lik, već zamjenica CEO-a (Chief Executive Officer), što znači da je druga po rangu u upravi firme. Uloga “deputy CEO” često se doživljava kao pozicija od povjerenja, ali i kao ona koja preuzima zadatke koje glavni šef ne želi ili ne stigne obavljati dakle radi neke poslove svog šefa. U svakom slučaju, riječ je o prestižnom, ali i zahtjevnom poslu, koji podrazumijeva puno odgovornosti, pritiska i – kako bi se reklo u narodu – “prljavih poslova”.
Na pozornici u Rotterdamu, Annikin nastup bio je prezentiran na način koji je ulio veliku dozu optimizma studentima u publici. Stvorio se dojam da bi i oni vrlo brzo mogli postati CEO ili barem zamjenik CEO-a velike internacionalne kompanije. Takva naracija, često prisutna kroz društvene mreže i javne nastupe uspješnih pojedinaca, može biti dvosjekli mač: s jedne strane motivira, ali s druge strane – stvara nerealna očekivanja.
Ako pogledamo stvarnost kroz prizmu statistike, jasno je da su takvi karijerni usponi izuzetno rijetki. Samo jedna osoba od desetaka milijuna postane CEO tako velike firme, a isto vrijedi i za poziciju zamjenika CEO-a. Šanse da netko iz studentske klupe za nekoliko godina zasjedne na to mjesto su minimalne, skoro nula. Takva stvarnost često ne dobije dovoljno prostora u motivacijskim govorima, pa se mladi ljudi mogu razočarati i osjetiti neuspješnima ako ne ispune ta nerealna očekivanja.
Ono što Annika nije naglasila pred studentima jest da u velikoj kompaniji postoji stotine drugih pozicija koje su jednako izazovne, dobro plaćene, a možda i ispunjavajuće od samog vrha hijerarhije. Nije svatko rođen za CEO-a, niti bi to svatko trebao željeti. Osim toga, upravo takve pozicije ponekad nude više slobode, kreativnosti i ravnoteže između privatnog i poslovnog života nego što to može ponuditi vrh upravljačke strukture. U narodu bi se reklo – bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu.
Prava poruka za mlade je: pronađite posao koji vas veseli, koji je izazovan i dobro plaćen, ali ne nužno onaj s najvećom titulom. Ima stotine zanimanja u svakoj velikoj firmi gdje možete izgraditi fantastičnu karijeru i pritom sačuvati zdrav razum i zadovoljstvo. Ne treba svatko biti CEO da bi bio uspješan i sretan.
Za kraj, jedna životna lekcija: kada sam radio u zrakoplovnoj industriji, imao sam studenticu iz Nizozemske na stažu. Ona je bila uvjerena da će uz diplomu automatski postati CEO. Dvije godine kasnije, prijavila se za posao inženjera u mom odjelu – nije ga dobila. Diploma je važna, ali nije čarobni štapić. Potrebno je znanje, iskustvo, upornost, ali i doza sreće. Priče s pozornica i društvenih mreža često zaborave realnost: vrh piramide je uzak, a put do njega trnovit. Umjesto da svi težimo istom cilju, možda je mudrije tražiti vlastiti smisao i zadovoljstvo u poslu koji nas ispunjava. Jer, kako kaže stara poslovica – uzdaj se u se i u svoje kljuse.
By Marijan Jozić
Komentari