Kako su Mato Lovrak, Ratko Zvrko i Ljubivoje Ršumović obilježili moje odrastanje
Kad razmišljam o svojim najranijim godinama, posebno o razdoblju osnovne škole, uvijek se sjetim koliko sam volio čitati knjige. Taj svijet riječi, priča i pjesama bio mi je najdraže utočište, mjesto gdje su mašta i znatiželja bile neograničene. Knjige su mi postale prijatelji, a njihovi autori gotovo kao članovi obitelji.
Od hrvatskih autora, najviše sam volio čitati djela Mate Lovraka. Njegove knjige, poput “Vlak u snijegu” i “Devetorica hrabrih”, bile su mi omiljena literatura. Lovrakove priče o dječjim pustolovinama i hrabrosti nisu samo zabavljale, već su mi ulijevale i osjećaj ponosa što pripadam narodu koji ima tako mudre i tople pripovjedače. U mojoj zbirci knjiga, i danas u Nizozemskoj, čuvam nekoliko njegovih naslova koje povremeno prelistam, vraćajući se na tren u bezbrižno djetinjstvo.
Posebno mjesto u mom srcu zauzimaju pjesme Ratka Zvrke. Uvijek me fasciniralo kako je bio i boksač, a istovremeno pisao nježne i duhovite pjesme za djecu. Najdraža mi je bila pjesmica “Grga Čvarak” – toliko da je i danas znam napamet, iako sam je pročitao prije više od 60 godina! Čitanje Zvrkinih pjesama nije mi bilo samo zabava, već i izvor nadahnuća. Osjećaj da me stihovi prate kroz život, čak i sada kada ponekad svojoj voljenoj izrecitiram nekoliko stihova kojih se prisjetim, daje mi posebnu toplinu.
Moja ljubav prema pjesmama svakako je proizašla iz obiteljske tradicije. Moj tata je znao stotine pjesmica napamet i često bi ih recitirao nama djeci, unoseći u dom radost i veselje. Nerijetko se dogodi da i meni “izleti” pokoja strofa neke pjesme, iznenadivši i mene i moju “golubicu”. Posebno su mi u repertoaru ostale pjesme Ratka Zvrke i Ljubivoja Ršumovića.
Ljubivoje Ršumović postao je moj književni favorit tijekom gimnazijskih dana u Glini. Imao sam sreću upoznati njegove zbirke “Ma šta mi reče” i “Još nam samo ale fale”, čije sam pjesme znao gotovo sve napamet. Ršumovićevi stihovi su duhoviti, pametni i uvijek aktualni. Iako moj pokojni profesor književnosti, Goisović, nije odobravao takvu lektiru i preferirao je starije pisce iz Kraljevine Jugoslavije, ja sam ustrajao u svojoj ljubavi prema modernijoj i bližoj književnosti.
Sjećanja na knjige i pjesme vezana su mi i uz obiteljski posao. Moj otac imao je urarsku i zlatarsku radnju u centru Gline, gdje sam mu često pomagao. Jednog dana mi je pokazao čovjeka koji je prelazio ulicu i rekao: “E to ti je, sine moj, Mato Lovrak.” Ostao sam zatečen i nijem od iznenađenja. Da se to danas dogodilo, sigurno bih potrčao, zaustavio Matu Lovraka i zamolio ga za selfie ili potpis u moju najdražu knjigu “Devetorica hrabrih”. Nažalost, tada nije bilo ni mobitela ni svijesti o važnosti takvih trenutaka. Ostale su samo uspomene i sjećanja koja čuvam kao najdragocjenije blago.
Moja “golubica” često mi, s osmijehom, kaže da sam isti kao moj tata, pogotovo kad počnem recitirati pjesme iz djetinjstva. Ta je izjava postala toliko poznata da su je čuli i neki Englezi koje sam upoznao na sajmu avijacije u Engleskoj. Često mi u emailovima napišu: “You are the same like your father.” Lijepo je znati da nas ljubav prema književnosti i obiteljske navike prate kroz život i prepoznaju čak i oni koji nisu odrasli u našem okruženju.
Knjige i pjesme, osobito one Mate Lovraka, Ratka Zvrke i Ljubivoja Ršumovića, ostavile su neizbrisiv trag u mom životu. Njihove priče i stihovi žive u meni i danas, podsjećajući me na djetinjstvo, obitelj i vrijednosti koje prenosim dalje. Iako su tehnološka vremena promijenila način kako doživljavamo svijet, uspomene na papirnate knjige, miris stranica i radost recitiranja ostaju vječne.
By Marijan Jozić
Komentari