Autor: Marjan Gašljević
Kroz cijeli moj radni vijek u meni uvijek čuči pritajena želja i čežnja da budem šef kolodvora ili sindikalni povjerenik – predsjednik. Uvijek sam imao osjećaj da sve žene u kolodvoru vole samo šefa i sindikalca. Tako, na primjer, naš ekonom Pingu tako ljubazno, slatko tepa svima nam dragom šefu: „Šeefeee, šeefeee!“ da ti sline krenu niz ćube. Ta, tko ne bi želio da mu netko tako tepa po cijeli dan, u kancelariji, na peronu, na ulici ………. I još kada vidiš kakav je Pingu komad, eeeee, a nas druge, obične, isti taj Pingu odjebe samo tako, sram te je što si uopće došao tražiti mast za podmazati skretnice ili nešto slično. A tek sindikalac! Špranjicu, najljepše noge u Poduzeću izabrali mu za blagajnicu pa malo, malo, zatvore se kod njega u kancelariju i sređuju blagajnu.
I tako pateći cijeli radni vijek uspio sam dogurati najviše do Djeda Mraza a poslije Svetog Nikole. Je, ne mogu ne kazati, sindikalac i šef bi mi dopustili poslije fešta, koje bi imali u kolodvoru, da pospremim salu i operem tanjure. I tu je bio naš konsenzus. Slab, kakav jesam, posebno prema šefu uvijek bih se trudio da mu ugodim. I tako zagegala se jedna dobra fešta prigodom proslave jednog davnog Dana žena još duboko u onom mračnom sistemu i potraje to do kasnih noćnih sati. Trpali se komadi odojka što u se, što u vrećice za šefova cucka ( koji baš i ne voli kosti ), zalijevalo vrhunskim vinom ( kakvo bi vino i imao nego vrhunsko ) koje je sindikalac pojeftino ustupio iz svog podruma, đipalo se uz razuzdane narodnjake. Taman tada na toj fešti prvi put su se predstavile i tri novopridošle cure u naš mali kolodvor Roviška. Sve jedna ljepša od druge, vesele, razigrane. Meni za oko zape Mirka, malo usporena bucka kojoj su samo grudi, skromne šestice, a možda i nešto više, nestašno talasale. Dok plesah s njom u par navrata mi ruka krenu da zadržim taj tsunami sve osjećajući da će tanane bratele popustiti. Zahvalila mi je se nekoliko pusa kao izrazom povjerenja. Nisam imao nikakvih skrivenih namjera prema toj djevojci. Ali, za razliku od mene, moj slinavi šef ( inače nije slinav, pa kako bi šef i bio slinav, samo kada malo popije ), k’o za vraga, opuca na Mirku. Otrgnu mi je iz ruku dok plesasmo opskurni valcer. Zastadoh na podiju sve misleći kako reagirati. Možda bih se i doveo u nezgodnu situaciju da mi Mirka nestašno ne namignu preko ramena šefa koji ju je, pokušavajući uhvatiti ritam, gurao po podiju.
Negdje pred ponoć u sali ostadoše samo nekoliko pijanaca, šef, Mirka i ja. Glazbenici su već pokupili svoje rekvizite ispijajući zadnju „putnu“. U prolazu mi Mirka šapnu da će mi pomoći pospremiti salu. Zamolim ja pristojno pijance da izađu a i šefa naglasivši mu da neka se na ljuti jer će Mirka pomoći pospremiti salu što će trajati nekih desetak minuta. Izađoše oni van a Mirka i ja u akciju. Strugnemo mi odmah kroz prozor na drugu stranu. I onda, pa kako bih djevojku pustio samu hodati po gradu u te sitne sate, odvezem ja Mirku do nedaleka njezina stana. Veli, ne svijetle sijalice u hodniku do stana, pa hajde da ju ispratim.
Negdje poslije tri ne da mi srce mira, idem vidjeti, usput, ima i još koga na kolodvoru i da li je sve pod kontrolom. I gle čuda, pored kolodvorske fontane nervozno šetka šef sve šutajući kamenje. „Šefe, dobro jutro, što vi radite u ovo vrijeme ovdje?“ Priupitam dodvorno šefa, „u noćnoj sam kontroli.“, strogo dreknu šef. „Dobro šefa kada ste vi u noćnoj kontroli onda neću ja potpisivati, a taman sam mislio da bi bilo zgodno obzirom da su neki noćašnji odnijeli pića iz sale. Laku noć šefe!“ Ponizno pozdravim i strugnem za čošak.
Ujutro preko cijele oglasne ploče natpis velikim slovima; „UBACI NOVČIĆ ZA ŽELJU U FONTANU“. Slijedili su teški dani za mene i ako ne znam za što.
Samo mjesec dana poslije ukaza mi se prilika da se umilim omiljenom si šefu. Sindikalni izlet, preostalo nešto para od Dana žena, a poslije cjelodnevnog lutanja po nekim dvorcima, završi na večeri u hotelu gdje ćemo i prespavati da bi sutradan odmorni pogledali još neke dvorce koji su nam danas promakli. Dok smo se smještali u hotel šef odluči da ću ja s njim biti u sobi. Imponiralo mi je to. Čast je biti šefov cimer. Pa neće on valjda bilo komu povjeriti svoje uzvišeno tijelo. Obilna večera tražila je i obilno piće. Zalijevasmo mi tako masnu večeru slasnim tramincem dok me na podij ne potjera razigrana glazba. Ni sam ne znam kako odjednom sam se vrtio s Mirkom, pazeći, normalno, da tanjušne bratele ne popuste. Vrtjeli se mi tako sat, dva, tri. priupitam ja Mirku s kim je u sobi. „S Vilenom,“ veli. Ma, Vilena je, ljudi, pravi frend, Mirkina dobra prijateljica. Pogledam ja prema šefu a on sve klima glavom blagotelećim pogledom fiksirajući orošen bokal upravo donesena traminca. Sinu mi kako ću se iskupiti kod šefa. „Mirka, hajde da pitamo Vilenu da li bi ona bila u sobi s šefom a ja ću se žrtvovati i biti u sobi s tobom.“ Složi se Mirka odmah te upita Vilenu. Ova samo namignu i kimnu glavom.
I tako nas četvero, šef, Vilena, Mirka i ja idemo prema sobama utapajući se u debele tepihe hodnika hotela. Vilena i Mirka poduprle šefa pa sve lelujaju pod njegovom težinom dok on pokušava pjevati batrgajući se između njih dvije. Dok mi tako bauljamo skoro iza svakih vrata vire stanari soba sve gledajući kako će završiti ova storija. Otključam ja tako našu sobu ( šefovu i svoju ) a Vilena, onako stamena, prebaci šefa preko ramena i unese ga bacivši ga nježno na krevet. Mirka i ja samo šmugnusmo u drugu sobu hitro okrenuvši bravu u „zaključano“.
Probudi me divlje lupanje po vratima sobe. Zbunjeno žmirkam na zraku jutarnjeg sunca koje mi ne da mira zureći kroz prozor. Poklopi me Mirka svojim šesticama sve mi pokazujući da šutim. Bup, bup, bup, po vratima, pa onda nekoliko „pas mater“ i situacija na hodniku se miri. Mirka, ma tko joj dade to ime, uznemiri se pa tako sve dok vođa puta ne prođe hodnikom neutralno dozivajući: „Idemo, polazak za pet minuta:“
Klecajući neprimjetno koljenima silazim niz stepenice sve gledajući u blijedo šefovo lice kako zuri u mene sjedeći na žardinjeri pred ulazom hotela. Motor autobusa već neumorno brunda a većina izletnika već su zauzeli svoja mjesta sve vireći iza diskretno pomaknutih zavjesa. Vilena odbija dimove sve nam se zavidno smješkajući, a Lovro i Drago, dva stara lisca, tepaju šefu sve ga tapšući:“Joj šefe ona ‘rana sinoć i nije bila dobra, za to ste vi i povraćali cijelu noć. I nas je malo mučilo, znate, i mi nismo spavali sve čujući vas kako malo povraćate, malo bljujete, malo se tuširate.“ Izmučeno, blijedo lice dubokih podočnjaka uzvrati mi na moj upitni pogled sve nešto mrmljajući kao: „ …. Grebati Rajku …….!“ Ili možda: „ ….. trebati bajku …..!“ A čini mi se i :“ …….pas mačku…..!“ Ili tako nekako.
U ime tih davnih, mračnih vremena i današnjih demokratskih delicija koje su nam na ponudi svim dragim drugaricama, gospođama i radnim ženama, domaćicama, službenicama i dobrim i nabruljenim šalterušama, čestitam današnji Dan žena.
