Tko tu koga muva

Autor: Marjan Gašljević

Izjava zastupnice Baričević, „kako je Zagreb pun malih, crnih, škurih …“ potakla me je da malo „pronjuškam“ podatke o zaposlenosti i nezaposlenosti u Hrvatskoj. Posebno me je na to potaknuo jedan događaj od neki dan kada sam svjedočio izuzetno agresivnom i vulgarnom ponašanju dvojice likova prema djelatniku Crvenog križa. Naime, pored Gradske blagajne gdje sam zastao platiti račune režija je i prostor Crvenog križa. Dvojica rumonja koji bi živom biku rogove izvukli od neki tridesetak godina „jurišaju“ na djelatnika jer im nisu na vrijeme plaćeni neki računi za režije.

U Hrvatskoj je, dakle, na kraju 2023. godine 119.555 nezaposlenih. Istovremeno je 25.350 slobodnih radnih mjesta. Poslodavci su zatražili 177.000 radnih dozvola, a odobreno je negdje oko 147.000 s tim da se cijeni da u Hrvatskoj radi blizu 200.000 stranaca, a, isto tako je procjena, da stvarno treba gotovo 400.000 radnika.

Istovremeno u Hrvatskoj se za prvih 90 dana nezaposlenosti poslije rada, pod određenim propisanim okolnostima, isplaćuje naknada za nezaposlenost 706.45 eura kao najviša, dok za preostalo vrijeme ona iznosi 353.23 eura. Naravno, pod propisanim uvjetima.

Pitam se, dakle, da li u ovih 23.350 slobodnih radnih mjesta i onih 147.000 za koje su tražene radne dozvole za strance nema baš niti jedno radno mjesto na kojem bi mogao raditi netko od ovih 119.555 nezaposlenih?

Da li za onu dvojicu rumonja baš nema nikakvog posla već moraju obijati vrata Caritasa i Crvenog križa. Ne zaboravimo da u Hrvatskoj, kao socijalno osjetljivoj državi, postoji još naknada koje dobivaju potrebiti korisnici među koje se ugura dosta bitangi koji, jednostavno, neće raditi jer im se više isplati pretraživati i koristiti rupe u zakonima koji reguliraju područje socijale.

Znam da su u nekim jedinicama područne samouprave pokušali uvesti tzv. „društveno koristan rad“, opet pod određenim uvjetima, međutim ti pokušaji su se hitro i hitno ugasili uz različite izlike. Nije mi jasno da se košnja trave, šišanje živica, akcije uređenja mjesnog okoliša često outsorsaju i skupo plaćaju dok likovi, poput spomenutih rumonja, drapaju po vratima karitativnih ustanova.

S druge, pak, strane stalno i (pre)često se susrećemo s ljudima kojima zbiljski treba pomoći a nema tko istovremeno se službe koje bi trebale priskočiti oglušuju ili inzistiraju i dlakađijaju na nekom komadiću papira ne pokušavajući shvatiti da, mnogi od tih ljudi, niti imaju načina doći do ustanova koje su, obično, u gradu, a nemaju niti s čim doći do te ustanove i, što je najvažnije, pored toga što ih je stid priznati da nemaju sami i ne znaju za svoja osnovna prava koja im se, eto, nude.

Brojke su, na žalost, neumoljive, a ljudi, koji o njima pokušavaju realno promišljati, zatečeni. Na koncu, od čega stvarno žive ti ljudi?

Često, na žalost, najčešće nakon opisa događaja u crnoj kronici, ostanemo začuđeni kako neki nezaposlen mladac slupa automobil od po nekoliko stotina tisuća eura? U stvari ništa neobično. Ta kada je i koga Država zatekla i pitala da je stekao impresivnu imovinu  bez da je radio, plaćao porez, ili, jednostavno, naslijedio?

I dok u medijima gutamo priče kako treba mlade usmjeravati ka proizvodnim i obrtničkim zanimanjima istovremeno shvaćamo i prepoznajemo da se u Hrvatskoj, izgleda, uopće ne isplati raditi?

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstu osobna su mišljenja i stavovi autora istog i ne moraju nužno izražavati stav ili mišljenje portala.

ZG-KULT