Prije par dana sam na PS portalu pročitao priču koju je napisao Stefan Simić. Priča je objavljena pod naslovom: “Život je ono što prođe kad mi radimo nešto drugo” Tu priču zaista treba pročitati i poslije toga treba malo razmisliti ali ne postati depresivan.
Prva osoba koje sam se tad sjetio je Đorđe Balašević. Đole je jednom zgodom objasnio što je život. On kaže (citiram): “Život? To je, znaš ono na grobu, pa piše godina rođenja i godina smrti. E, ona crtica između – to je život…” Dakle, jedna jako kratka crtica ako se usporedi s poviješću čovječanstva.
George Carlin (američki kabaretjer) je jednom rekao da život u stvari i nije kratak. Život je jako dug ali ako se usporedi sa starošću planete zemlje, onda je kratak. E, sad smo već došli do teorije relativiteta. Sve ovisi s čim se život uspoređuje.
Kad nas više ne bude, dolazi slijedeća situacija. Za sto godina, dakle godine 2123., mi svi ćemo biti sahranjeni, isto tako kao i naši prijatelji i naša familija. Potpuno strani ljudi će živjeti u našim kućama koje smo mi s puno truda sagradili. Sve naše stvari će biti bačene na otpad ili će biti izgubljene. Naš auto, za kojeg smo puno radili da ga kupimo, bit će negdje na groblju automobila ili će biti bačen u staro željezo ili će biti rastopljen pa će postati nešto sasvim drugo. Nitko se više neće sjećati nas, niti će uopće znati tko smo mi bili. Znate li vi kako se zvao djed vašeg djeda? Vjerovatno ne. Skoro nitko to više ne zna. Tako će biti i s nama.
Nakon neizbježne smrti, sjećat će nas se nekoliko godina, a onda ćemo, možda, biti slika na zidu još desetak godina. Nakon nekoliko desetaka godina, neće biti skoro ničega što bi podsjećalo na nas. Većina nas će biti zaboravljena. Ako samo malo o tome razmislimo, zaključit ćemo da uopće nema potrebe da se živciramo s 95% stvari zbog kojih se inače živciramo.
Idemo još dalje s tim depresivnim razmišljanjem. Što bi se dogodilo da odjednom svi ljudi nestanu s lica zemlje? Jedna studija kaže da bi se nakon jednog tjedna sva svjetla na planeti Zemlji ugasila jer ne bi bilo nikoga da održava električnu mrežu. Nakon dva tjedna sve domaće životinje koje su ostale zatvorene u kućama bi uginule od gladi i žeđi. Ostale životinje bi lutale ulicama i tražile hranu. Nakon mjesec dana sve nuklearne centrale bi se zapalile ili eksplodirale jer ne bi bili nikoga da ih održava. Nakon godine dana svi gradovi bi bili prekriveni žbunjem, travom i korovom. Sateliti bi malo po malo, jedan za drugim padali na zemlju. Nakon 200 godina sve zgrade i neboderi bi se rušili jer bi bili oštećeni od erozije i hrđe. Nakon 35.000 godina, šume, žbunje i korov bi izbrisale sve što je nastalo nakon industrijske revolucije i baš sve što su ljudi sagradili. Ne bi bilo ništa vidljivo što bi podsjećalo na čovječanstvo. Dakle, 65.000 godina kasnije, količina CO2 (ugljičnog dioksida) bila bi ista kao u doba kad nije bilo ljudske rase.
Jedini ostatak civilizacije nakon 7 milijuna godina bi bili brončani spomenici i ostaci gradova koji bi bili prekriveni debelim slojem zemlje pa bi postali neka vrsta tehnoloških fosila. Ovo je naravno, studija koja pretpostavlja da u jednom trenutku svi ljudi nestanu. To baš nije realistična situacija ali studija je svakako zanimljiva.
Priložene su dvije slike hotela Haludovo Palas u Malinskoj. Jedna je uslikana 1975. godine (razglednica iz Malinske), a druga je napravljena 2015. godine. Vremenski razmak je 40 godina. Dobro se vidi kako je taj hotel propao za 40 godina. Zamislite kako bi bilo da je prošlo 100 godina, a onda zamislite što bi ostalo od toga ako prođe 1000 godina. Možda je bolje o tome i ne razmišljati?!
Na kraju evo nešto manje depresivno. Život se ne mjeri brojem uzdisaja nego trenucima koji nam oduzimaju dah. Zato je najbolje promijeniti svoje misli i onda će nam to promijeniti život.
Početak je adventa (3. prosinca). Vjerujem da znate – advent je nastao od latinske riječi “adventus”. Prevedeno bi bilo kao “dolazak”. Upravo zato treba misliti na dolazak boljih dana, veselja, Božića, itd., a ostaviti se misli o životu i starenju. Zato popijte čašu kuhanog vina u moje zdravlje i promijenite misli.
By Marijan Jozić
