Sigurno da vam je čudan naslov ove priče ali radi se o ozbiljnoj stvari. Da počnem od početka. Imam jednog dobrog prijatelja s kojim sam studirao u Zagrebu. Zajedno smo dijelili dobro i zlo, zajedno igrali nogomet, pili ožujsko, učili i išli na ispite. Čak smo bili u vojsci u isto vrijeme i to u Beogradu daleke 1979. godine. Njegovo prezime je Šimunović. Dakle, taj Šimunović je putovao i u inozemstvu stalno imao problema jer mu nisu znali izgovoriti prezime. Zamislite da ste na aerodromu i da vas pozovu da dođete na šalter ali izgovore ime koje baš ne zvuči kao vaše. To onda ni ne prepoznate pa se ne javite na šalter kad vas zovu. No, tome je moj prijatelj našao lijeka. Šimunović se dosjetio pa je prezime napisao fonetski na papirić: She (na engleskom ona), Moon (engleski znači mjesec), O (je o) i Witch (vještica). Kad se te 4 riječi spoje dobije se SHEMOONOWITCH = Šimunović. Genijalna ideja! Ameri ili Englezi jednostavno pročitaju te riječi i pravilno izgovore njegovo prezime. Za takve dosjetke skidam šešir.
Dakle, tog Šimunovića koji se zove Tedi, sam od 1987. godine totalno izgubio. Ja sam bio u Holandiji, on u Zagrebu pa onda u Dubrovniku. Preselio se on, preselio sam se ja, promijenili broj telefona i prekinula se veza. Onda je još izbio rat početkom devedesetih godina i to je to. Nije baš lako naći bilo koju osobu ako joj se izgubi trag. Svijet je velik.
Uspio sam kasnije saznati da je taj moj Tedi odselio u Kanadu. Sad se već radi o osobi na drugom kontinentu kojoj sam izgubio trag. Nakon puno potrage i pretraživanja na internetu sam uspio tog mog Šimunovića pronaći prije neke 3 godine. Sreća da smo se mogli dopisivati preko e-maila pa se kakva takva veza uspostavila.
Prije par tjedana sam rekao Tediju da idem na put u Ameriku i da ću biti dva dana u gradu Detroitu u državi Michigan. On je odmah predložio da se nađemo u Detroitu. To je za njega 300 km vožnje autom od njegove kuće do mog hotela. Tedi mi kaže: “Samo ti dođi u Detroit i ja te vodim na pivo.” Tako je i bilo. Odveo me na pivo.
Sastali smo se, izgrlili, izljubili i išli na pivo. Nismo se uopće promijenili u tih 36 godina od kad se nismo vidjeli. Ne mogu ni vjerovati da je prošlo 36 godina. Ljudi moji, zar je moguće da je već prošlo 36 godina?
Sreća što smo ostali isti i što nismo ostarili, a osim toga, još uvijek smo puni ideja. Baš je lijepo kad se neko sretne nakon toliko godina jer se o svemu i svačemu može pričati pogotovo jer smo iste struke, inženjeri zrakoplovstva. Kod nas nikad kraja pričama o avionima. Mi smo išli različitim putevima ali baš mi je drago da nam se putevi ponekad spoje pa da prevalimo dio puta koji se zove život, zajedno. Nikad se ne zna koliko će nam život trajati i da li ćemo opet neki dio puta ići zajedno. Prije 36 godina nismo o tome mislili. Sad nam se približava sedamdeseta godina života pa se u tim godinama malo drugačije misli. Zato treba uživati u svakom lijepom trenutku.
Moj prvi dan u Detroitu je nezaboravan jer sam popio čak dva piva s mojim školskim drugarom Tedijem SHEMOONOWITCH.
By Marijan Jozić
