Vrijeme je online kupovine, brze dostave svega što poželiš na kućni prag, često se zalomi i neki „mačak u vreći“ jer dobijemo ono što baš nismo naručili. U ponudi sve tako dobro izgleda, a o kvaliteti bi se dalo raspravljati. Vratiti robu je uvijek komplicirano…
Eh da, to je današnje vrijeme. A ne tako davno, narod je kupovao robu i usluge od (po)kućaraca. Vjerujem da među onima koji prate moje pisanije ima i onih koji se sjećaju ljudi koji su „obijali“ pragove i nudili svoju robu i usluge. Evo, ja se recimo sjećam onih što su popravljali ambrela, od žica koja se nisu mogla popraviti, radili bi ženama iglice za plesti čarape. Krpali su lonce i kotlove, brusili žage, sjekire i noževe…Dalo se nešto i prodati – kupovali bi vrbova debla za izradu korita, svinjsku dlaku za kefe, a žene bi tražile dobro perje za jastuke…Nas dječurliju su stariji plašili da će njima dati one koji ne budu dobri.
Jedna od najljepših knjiga o baštini jednog kraja koju sam imala u rukama je ona o fenomenu goranskih (po)kućaraca – putujućih trgovaca i zanatlija, a koju je napisao Emil Crnković iz Brod Moravica. Uz pomoć iste, moja su maglovita i zbrkana dječja sjećanja dobila svoj pravi smisao, glavu i rep. Pokućarci su dakle, bili seljaci koji su sa svojim košem na ramenima ili ispred sebe na prsima ili sandukom na leđima išli od sela do sela, od kuće do kuće, od gostionice do gostionice, od proštenja do proštenja nudeći raznu robu, slatkiše i platno. Do danas je ostala izreka: „Kad djeca imaju novaca, i kramari (torbari) dobro trže.“ Prodavali su i razne sitnice: igle, konce, drukere, puce, napršnjake, ziherice, češljeve, ogledalca, šnale za kosu…Kasnije su se javili putujući obrtnici koji su pružali usluge brušenja noževa, britvica, pila, sjekira, štancanja zubaca na pilama, popravljali satove (vurmokari), ostakljivali prozore, krpili lonce (krpilonci – drotari), prodavali svrdla i sl. Osobe koja su se bavile kućarenjem morale su imati valjanu dozvolu za rad – kućarsku knjižicu koju bi pokazivali nadležnima u područjima koja su obilazili. Prava i obveze hrvatskim kućarcima prva je ozakonila carica Marija Terezija. Kućarski posao bio je kruh sa sedam kora pa su se snalažljivi kućarci dosjetili da svoj prvotni posao, kad već toliko hodaju, malo dopune jer svaka zarada je dobro došla. Tako su prodavali sjemenje, ali i švercali razne zabranjene stvari – igraće karte, srećke, kremenje, upaljače i sl. što je donosilo zaista dobru zaradu. Robu su nabavljali od veletrgovaca u velikim gradovima, često na veresiju ako su stekli njihovo povjerenje. Kućarili su najprije u svom kraju, a onda sve dalje i dalje – po imanjima, gradovima i selima.
Kućarci su doma ostavljali obitelj – ženu i djecu, roditelje… Sav teret održavanja poljoprivrednog gospodarstva na goranskoj škrtoj zemlji i oporoj klimi, počivao je na ramenima žena. Kućarci su rano u proljeće svojim obiteljima navezli drva iz šume, izorali njive, očistili sjenokoše i onda krenuli na put. Od njih se očekivalo da svojom djelatnošću ipak znatno poboljšaju materijalni status obitelji. Da bi postigli što bolji uspjeh, morali su imati niz poželjnih osobina – od pristojnosti, elokventnosti, trezvenosti, urednosti, načitanosti…Od kućarca se zahtijevalo da bude potpuna osoba, zapravo da nadmaši sebe. Uspjeh je ovisio o tome u kojoj je mjeri koristio sve osobine ličnosti dodajući im ono nešto svoje – dozu humora, veselja, suosjećanja, razumijevanja pa čak i neku neistinu ako je to situacija iziskivala – marketing u povojima. Oni su u daleka mjesta nosili glas o svom kraju, ali i krajevima kojima su prolazili. Ponekad su oni imućniji kupovali novine na njemačkom jeziku pa bi ih ostavljali seljacima koji su u njih onda motali duhan. Zarada kućaraca nije bila laka, a iskušenja da se na terenu potroši brojna – alkohol, karte pa i lijepe žene…Kad bi se vraćali za Božić doma, donosili su djeci slatkiše, a ženi cipele i platno na metre od kojeg su se šivale haljine i odjeća za djecu – štof, glot, damast, parget (flanel)…
Da su kućarci iz Gorskog kotara dolazili i u naše siromašne krajeve svjedoči zapis liječnika Josipa Štajduhara. U prekrasnoj i dragocjenoj knjižici „Moje uspomene iz Malih Draga“ sjeća se: „Otac mi je pripovijedao da ga je netko iz rodnog sela, kao 16-godišnjeg dječaka poveo na kućarenje u Baniju (sela oko Gline u koja se naselio dio Gorana tijekom 18. i 19.st.). Po tamošnjim selima iz okolice Gline raznosio je vrećicu sa sjemenjem repe na prodaju. Nudeći tako po selu repino sjeme kojoj u goranskoj kulturi nadaleko nije bilo ravne, prodao je svo sjeme po načelu roba za robu. U zamjenu za zaradu dobio je odojka. Tako je položio prvi ispit sposobnosti što je razveselilo i njega i njegovu braću…“
Različita društvena, politička i ekonomska zbivanja, razvoj trgovine i prometa, I.svjetski rat i raspad Austro-Ugraske Monarhije smanjivali su i konačno ukinuli potrebu za kućarenjem. Poslije II.svj. rata ostali su još samo jedva prepoznatljivi fragmenti ovog zanimanja – najviše su sela obilazili Romi i nudili svoje usluge. Danas se toga još možemo samo sjećati…
Eto, to je još jedna priča koja bi vas, dragi moji pratitelji, mogla zanimati. Danas nam agresivni marketing ulazi u kuće i stanove kao imperativ modernog potrošačkog doba. Nekad su putujući trgovci i zanatlije kucali na vrata i nudili svoju robu i usluge vičući: „Jeftino dam, samo da prodam!!!“ Kod ljubaznih domaćina nešto bi toplo pojeli i popili pa prenoćili na sijenu ili slami, a ujutro se uputili polako dalje „u svet“. Prekopajte malo po svojim sjećanjima, možda naiđete na davnu priču ili sličicu nekog pokućarca…I podijelite ju s nama…
Izvor: Emil Crnković „Tragom goranskih (po)kućaraca“
Brod Moravice, 2012.
