By Marijan Jozić
Volim kad mi se dogodi kakva situacija koja se baš često ne događa normalnim ljudima. Nije ono da sebe smatran nenormalnim ali me uvijek tako nešto uzbudi. Prije desetak godina sam se vraćao s odmora iz Hrvatske i vozio autoputom između Salzburga i Minhena kad mi je zazvonio telefon. Već tri dana kasnije bio sam u Miamiu na Floridi. Od toga mi se povisi nivo adrenalina pa sam sav u napetosti. Baš takva napetost mi paše. Onda se dugo ništa napeto ne dogodi ali u slijedećih nekoliko dana sigurno hoće.
Najprije konferencija za simulatore leta (Flight Simulator), onda konferencija u Rotterdamu o brodovima (Maritime) pa par dana kasnije letim za Atlantu gdje govorim na konferenciji o avionima (Aerospace Technical Week), onda odmah poslije moje prezentacije idem na aerodrom i letim za Washington DC. Da, opet u taj Washington DC gdje sjedi onaj senilni Biden. Tamo sam dva dana na sastanku pa onda udarim avionom za Detroit gdje ću provesti vikend s jednim starim dobrim prijateljem kojega nisam vidio već 35 godina. Nakon toga, u ponedjeljak u Detroitu imam sastanak s izdavačem koji hoće da opet pišem knjigu o avijaciji i onda popodne let za Amsterdam. Znam da će to biti naporno i da ću imati problema sa spavanjem zbog promjena vremenskih zona ali ipak to će biti doživljaj koji se pamti.
Da, dobro ste pročitali – slijedeće godine opet pišem knjigu o avijaciji. Uspjeli su me nagovoriti. Ja sam im predložio da pišem knjigu o seksu ili barem o dijeti ili da napišem knjigu sa hrvatskim receptima za razna jela koje je moja mama godinama sakupljala. Na tome se zaradi lova. Pogotovo ako se piše o seksu. Vidim da su to najčitaniji članci u “24 sata” i u “Večernjaku”. Zamislite knjigu pod nazivom “ Seksualne ludorije inženjera”. Išle bi što se kaže, ko alva. Zamislite da prodam 100.000 takvih knjiga. Tu se zaradi 100.000 eura minimalno. No knjiga o događajima iz oblasti inženjerije u zrakoplovstvu nije zanimljiva masama. Ako se proda 1.000 knjiga, bio bih sretan. Pitam se da li je uopće potrebno potruditi se i napisati 300 stranica koje pročita par stotina ljudi. No ne radi se o dolarima nego o adrenalinu. Onaj osjećaj kad se dobije prvi primjerak knjige i kad je knjiga još topla od štampanja je nezaboravan. Puno bolji od seksa.
Zato sam odlučio da sve što sad radim mora biti napeto pa da se tresem od adrenalina. Tako se to ovdje kaže. Morao bih pitati doktora Strižaka kakav osjećaj imaju penzioneri kad im se povisi adrenalin. Da li se tresu od napetosti ili ne mogu spavati ili ih uhvati nešto drugo ili jednostavno otegnu papke. Možda zbog te napetosti mozak ne proizvodi adrenalin nego neki drugi hormon. Možda je to dopamin kojeg zovu hormon dobrog osjećaja ili hormon sreće. Može biti da je to endorphin. Kažu da se endorphin povisi ako se ide u teretanu ili ako se dobro jede ili ako se seksa. Ne u teretani, naravno. I jedna i druga i treća radnja proizvoodi isti hormon. To mi je malo čudno. Mozak se može lako prevariti. Čovjek u teretani, a mozak misli da je u krevetu s kakvom zgodnom curom i napumpa te endorphinom pa se jedva smiriš.
Mislim da ću se uskoro morati posavjetovati s doktorom Strižakom. Možda mi treba pomoć da smirim te moje staračke hormone. I da ne pišem ovakve priče. Ako se upustim u ove gore opisane aktivnosti, netko će mi još reći: mladost ludost, a starost munjenost!
