Autor: Marjan Gašljević
Izvali neki dan ministar financija da nema pojma o cijenama jer on ne kupuje već ja taj posao prepustio supruzi koja se, kaže, ne žali na cijene. A što će se i žaliti? Ne žali se ni Grlić Radman. A što će se žaliti? Kada potamani sve svinje na red će doći, možda, krave. Ta, kravlje ludilo je isto opako. Nije za zanemariti ni ptičja gripa pa bi mogli kroz njegove kafilerije „provoći“ i hrvatske kokice? Njega nisu brinuli ni Hrvatski građani u Izraelu i Gazi da bi cvilio za svinjama, kokicama ili kravama. Važno je da kafilerije rade punom parom, a novčići curkaju kao ono s notornom Josipom. Pa šta će se žaliti?
Cviliti o cijenama prepustili su nama običnim građanima. Umirovljenici više i ne cvile oko cijena jer za njih sve na policama trgovačkih centara postaje naučna fantastika kao i samo, pusto preživljavanje.
A u tom svijetu izvrnutih vrijednosti, kako pjeva i Bare, ništa nije stvarno, ništa nije isto.
U neka davnija vremena đaci i studoši bi za ručak zažvaljili „talijanera“ i deset deka parizera ili tirolske, tada popularno zvane „podriguša“. Taj miris tirolke i danas, mnogo godina poslije, ostao mi je u nosu pa mi neki dan dune da bih mogao za doručak žvaknuti „talijanera“ i desetak deka podriguše. Virim, dakle, u staklenu vitrinu delikatese i čudim se. Tirolska 9,48 kuna (star sam pa se još nisam u cijelosti prebacio na eure i teško mi je shvaćati stvarnu vrijednost stvari koje kupujem), šunka u ovitku 4,76 kuna. Pitam prodavačicu da se nisu zeznuli i zamijenili cijene. Naravno da nisu. Kada i gdje bi se trgovci zajebali, a oni koji jesu davno su propali.
Ipak, slineći za tirolkom, žrtvujem tih 9,48 kuna. Ta tirolka zbilja nema veze s onom čiji mi je miris ostao u nosu, a na što miriše, onda, tek ta nesretna šunka od 4,76 kuna? Nemam izbora, probati ću jedan dan na kraju mjeseca ako mi od mirovine ostane tih pola i nešto eura. Znam da nema ništa jeftinije pa će biti pet deka te nesretne šunke i pet deka one jeftine gaude i to, čak, ne treba slagati u komad kruha već samo gurneš skupa s kesicom u kojoj si to donio jer i tako sve to ima isti okus jedino ti se najlon zapetlja u gebis. Tako je to moj ministre i, na koncu, nije nešto skupo. Izdrživo je za jednom, dva puta mjesečno.
Što pisati o događanjima koje prekrajaju svijet kakav poznajemo? Ništa, jer o tim događanjima i ne znamo ništa. Kokanje Ukrainaca i Rusa palo je u drugi plan. Kokaju se nemilosrdno ali to sve manje zanima one koji pišu vijesti. Svi pogledi uprti su spram Bliskog istoka. Upućeniji se ne mogu načuditi kako je razvikani MOSSAD popušio pripreme HAMAS-a i sada se Izraelci i Palestinci (HAMAS?) kokaju. Padaju, uglavnom prema vijestima, civili i djeca. I na jednoj i na drugoj strani. Svi se čude. Posebno Ameri. Jebote, što se čudite pa vi ste ih obučili i naoružali. Pedantni, kakvi jesu, vjerojatno imaju i brojeve pušaka poimence zaduženih i na jednoj i na drugoj strani.
Najlakše je praviti se grbav nekako u manirima Plenkovićeva miljenika Grlića. Najbolje u toj gunguli zarađuju ukopnici i vlasnici kafilerija. I da, Ameri, naravno.
Jasno mi je da ministra „boli ona stvar“ za cijene sve dok supruga ne prokuka, ali što se građanima, napose umirovljenicima? 13. mirovina? Koje mazanje. A što kada potrošiš tu 13. mirovinu koja je već unaprijed osuđena na propast. Mirno i tiho umrijeti kako si i živio. Da si ministar ni tirolka ti ne bi bila skupa.
U svakom slučaju izbori samo što nisu. Idemo ponovno popušiti sva silna obećanja koja nam se nude, a poslije ćemo likovati jer „naši uvijek pobijede“.
I tako dok čekamo da „naši pobjede“ zabavljajmo se goropađenjem Premijera na podjebavanje Predsjednika. Eto, imamo bar „kazalište“ besplatno? A cijene? Ministar kaže da se supruga ne žali!