Autor: Aleksandar Olujić
Danas je Velika Gospa, kako se ovaj blagdan voli nazivati u puku, odnosno Uznesenje Blažene Djevice Marije (lat.: Assumptio Beatae Mariae Virginis).
Uznesenje BDM tijelom i dušom u nebesku slavu Katolička je crkva proglasila dogmom 1. studenog 1950. godine, ali običaj upućivanja molitvi i slavljenje Marije stari su koliko i samo kršćanstvo. Zabilježeno je da se u 4. stoljeću u Palestini održavala svetkovina „Spomen na Mariju“, a u 5. stoljeću javno se slavi svetkovina Bogorodice koja se održava i u bazilici posvećenoj štovanju Marijinog groba, smještenoj kod brda Siona na kojemu se nalazi mjesto gdje je prema predaji Marija usnula. Također u 5. stoljeću sv. Ćiril Aleksandrijski, patrijarh aleksandrijski, uvodi blagdan Uznesenja BDM u nebo i određuje da se slavi 15. kolovoza. Ovaj datum je odabran u cilju kristijanizacije jer se tog dana u cijelom Rimskom Carstvu slavio dan kada je August pobijedio Marka Antonija i Kleopatru.
Štovanje blagdana proširilo se Bizantom i vjernici su ga prozvali Usnuće Blažene Djevice Marije, a ubrzo ga prihvaćaju i na zapadu gdje se isti od 8. stoljeća naziva Uznesenje Blažene Djevice Marije, želeći naglasiti kako su njeno tijelo i duša sa zemlje uzneseni u nebo. Naime, vjeruje se kako je Marija umrla u krugu Apostola, te je kako je grob u koji je pokopana kada su ga poslije otvorili bio prazan i u njemu nije bilo truleži što ukazuje kako je uznesena na nebo, pošto ne bi bilo dolično da tijelo koje je dalo život Sinu Božjem bude prepušteno propadanju.
Blažena Djevica Marija za kršćane je simbol dobrote, nježnosti, pobožnosti i ljubavi koja pobjeđuje zlo i njeno štovanje je postalo vrlo rašireno te su diljem svijeta nastala njoj posvećena svetišta (Efez, Lalibela, Loreto, Montserrat, Jasna Góra, Lourdes, Fatima, Altötting, Mariazell, Knock, Počajiv Lavra, Guadalupe, La Vang …).
Uznesenje Blažene Djevice Marije slavi se istog datuma i u pravoslavnim crkvama, jedino što u onima koje upražnjavaju julijanski kalendar taj dan pada 28. kolovoza po gregorijanskom. Tako će vjernici Srpske pravoslavne crkve praznik Uspenja Presvete Bogorodice ili Veliku Gospojinu proslaviti toga dana.
Za razliku od Katoličke i pravoslavnih Crkava, u Evangeličkim Crkvama se Uznesenje Blažene Djevice Marije ne slavi kao praznik budući se uznesenje Marijina tijela u Nebo ne slaže s načelima evangeličke teologije. Ipak, neke od tih crkava danas obilježavaju spomendan Marijine smrti.
Štovanje Majke Božje je među Hrvatima bilo od davnina vrlo rašireno te je tako kraljica Jelena Slavna u Solinu dala sagraditi dvije crkve, jednu posvećenu sv. Stjepanu i jednu Blaženoj Djevici Mariji. Majci Božjoj se molilo za pomoć i tražio se njen nebeski zagovor u brojnim teškim trenucima. Zvali su je kraljicom i najvjernijom odvjetnicom Hrvata, zahvaljujući joj tako na pomoći koju im je podarila, pa tako i u Hrvatskoj nastaje znatan broj marijanskih svetišta od kojih su najpoznatija ona u Mariji Bistrici, na Trsatu, u Aljmašu, Arbanasima, Ninu, Pagu, Sinju, a tu je isvetište koje je u međuvremenu postalo poznato u cijelom svijetu a za hrvatske katoličke vjernike ima veliko značenje, to je ono u Međugorju.
Osim spomenutih u Hrvatskoj postoji još čitav niz marijanskih svetišta s lokalnom tradicijom. Jedno od takvih je svetište Majke naših stradanja u Gori, kraj Petrinje. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori jedna je od najstarijih crkava u kontinentalnoj Hrvatskoj s vrlo burnom poviješću. Gora je sa svojom utvrdom imala vrlo važnu ulogu u srednjem vijeku pošto se iz nje kontrolirao kraljevski put što je vodio od Mađarske prema moru. Na dokumentima kralja Andrije II. iz 1209. spominje se crkva Sv. Marije iz doba Bele III. (1172. – 1196.) u templarskoj curiji u Gori. Nakon ukinuća Templara njihovi posjedi, pa tako i crkva, prelaze u ruke Ivanovaca. Naselje i zemlje oko njega mijenjati će kroz povijest vlasnike. 1591. Goru osvaja Hasan-paša i tada crkva trpi znatna oštećenja. Nakon oslobođenja od Turaka Gora pripada Kaptolu te kreće i obnova crkve (1705.) koja će se slijedećih godina dograđivati i preurediti u baroknom stilu (1736.), te čak i produžiti (1863.).
Najveće stradanje Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije pretrpjela je za vrijeme Domovinskog rata, kada je najprije (1991.) spaljena, a godinu poslije raznesena eksplozivom. No čuda se ponekad mogu dogoditi i tamo gdje ih čovjek ne bi očekivao. Nakon rata pristupilo se cjelovitoj obnovi crkve, te su pri tome izvršena opsežna i temeljita arheološka istraživanja koja su na pokazala kako je postojalo šest osnovnih faza u gradnji crkve. Pronađeni su ostaci romaničke crkve što je tu postojala prije dolaska templara 1196. koji ukazuju da se radi o jednoj od najstarijih zidanih crkava u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Na tom mjestu templari su početkom 13. st. sagradili ranogotičku crkvu. Uz crkvu istražena su i ukupno 424 groba, te su pronađeni brojni vrijedni arheološki nalazi.
Crkva u Gori obnovljena je iz temelja, bez korištenja modernih materijala, a 2012. proglašena je marijanskim svetištem Sisačke biskupije. Na žalost, u katastrofalnom potresu iz 2020. crkva je teško oštećena te ju je bilo potrebno ponovo obnoviti. Radovi na njenoj obnovi su u tijeku.
Glede narodnih običaja za Veliku Gospu najpoznatiji je onaj da se svetištu hodočasti pješice, pri čemu se vjernici obično organiziraju u grupe koje znaju dolaziti i izdaleka. Također je uvriježen običaj procesija s Gospinim slikama ili kipovima, a koje mogu obuhvaćati i više sela. Naravno, ima i lokalnih običaja te se tako na pr. u Rožatu (Dubrovnik) večer prije Velike Gospe priređuje luminacija – pale se male vatre, u stvari mali krijesovi, uz rijeku, a u Poljicama je običaj da se na Veliku gospu ne kupa što naročito vrijedi za djecu te postoji uzrečica: „Ne valja se kupat na Veliku Gospu jer Gospa taj dan uzima malu dicu sebi“. U tom kraju ima još jedan zanimljiv običaj koji se zove „Gospin prinos“ a radi se o tome da se Gospin kip nosi iz jednog sela u drugo.
Prije je bio dosta raširen običaj blagoslova trava i cvijeća. Njegovo porijeklo leži u predanju kako su apostoli u Marijinu grobu umjesto njezina tijela našli cvijeće (stoga Bogorodicu nazivaju Ljiljan bijeli i Ruža bez trnja). S druge strane, blagoslovom trava zaziva se Božja zaštita nad stokom a blagoslovom cvijeća nad ljudima. Ovaj je običaj bio jako raširen u Austriji, Švicarskoj i južnoj Njemačkoj gdje je također običaj da se na Veliku Gospu počinje sakupljati ljekovito bilje te se vjeruje kako je najbolje vrijeme za to od Velike Gospe do Marije od sedam žalosti (15. rujna).
Velika Gospa bila je i ostala jedan od najpopularnijih blagdana ne samo u Hrvatskoj. Za mnoge koji su sudjelovali i koji sudjeluju u slavlju to znači osjetiti snažnu pozitivnu energiju (da upotrijebim popularan izraz) i duh zajedništva koji ga okružuju, što su zasigurno neki od razloga zbog kojeg mu se ljudi uvijek rado vraćaju.
