Majmunska klasa

Avion za Washington mi ide popodne pa nisam morao ustati rano. Neki ljudi su prije puta malo nervozni. Moja pokojna baka iz Gline koju su zvali “stara Židovka” jer je imala židovski nos, je to znala zvati “Raizefiber” što bi značilo putna groznica. Toga kod mene nema pa mi je ponekad nezgodno jer sam onda previše opušten kad idem na put. Baš zbog toga ponekad nešto zaboravim. Uvijek se pitam što sam ovaj put zaboravio? To ću saznati kad mi nešto zatreba, a nemam.

Supruga me odveze do autobusne stanice i odatle sam za 10 minuta na aerodromu. U Amsterdamu oko podne nema gužve pa se lako prođe kroz kontrolu. Moja rutina je da odem u tax-free shop jer tamo ima jedna boca aftershave-a koju smatram svojom. Ona je uvijek na istom mjestu i svaki put kad nekuda idem, odem najprije da se pošpricam aftershaveom koji se zove “Million”. Izračunao sam da tako uštedim 20 eura godišnje. (Ovo nije ozbiljno!).

U mom prošlom životu, kad sam radio za zrakoplovnu firmu, imao sam privilegiju da letim prvom ili business klasom. To imaju zaposlenici na višim funkcijama, a i oni koji su više od 20 godina u firmi. U prošlosti sam tako često putovao business klasom. Moja sadašnja firma nema toga. Zato putujem u tzv. majmunskoj klasi. Tako zovemo klasu u kojoj lete obični putnici. Jedino što sada mogu je da izaberem mjesto uz prolaz tako da mogu ustati kad hoću i malo prošetati avionom ili otići u WC. Pošto se radi o letu za Ameriku od 8 sati, onda je najbolje biti uz prolaz jer ako se uzme mjesto između dva debela Amerikanca, onda je to užas. Ameri znaju biti toliko debeli da te jednostavno stisnu u sjedalo i onda nema mrdanja. Jednom zgodom mi se to dogodilo. Išao sam za Houston i dobio mjesto između dva debela Amerikanca. Nakon sat vremena sam ih zamolio da me puste da idem u WC. Kad sam se oslobodio s toga miesta, nisam se vraćao 5 sati. Cijelo sam vrijeme  prestajao u repu aviona i razgovarao s putnicima koji su ponekad prošli. Osim toga,  napričao sam se stjuardesama. To je uvijek bolje nego biti stisnut izmedju dvije debele tjelesine. No, ponekad čovjek jednostavno nema sreće.

Ovaj je put je sve bilo ok. Uspio sam vidjeti dva filma i uz to se naspavati tako da sam u Washington došao u dobrom stanju. S Washingtonom je uvijek problem na graničnom prijelazu. Ako avion iz Pariza dođe 5 minuta ranije, onda svi putnici dođu na granični prijelaz prije nas iz Amsterdama. To znači dugi red na pasoškoj kontroli. Tako je bilo i ovaj put. Nakon sat vremena sam uspio proći kontrolu i otići do autobusa za Hertz rent-a-car. Tamo sam za 5 minuta dobio auto. Pošto je već bilo 5.15 sati popodne, znao sam da ću zakasniti na večeru. Moja firma je organizirala večeru dan prije sastanka. No za mene nema šanse da za 45 minuta dođem u Annapolis koji je udaljen 80 km od aerodroma.

Zapalim ja tako najprije prema Washingtonu koji je 25 km od aerodroma, pa onda autoputom oko Washingtona skroz na drugu stranu grada i onda za Annapolis koji je jos nekih 35 km na sjeveroistok od Washingtona. Na auto putu gužva , a osim toga, radovi su na cesti pa se to oteglo. U Westin hotel sam došao tek oko 7 navečer.  Ostavio sam stvari u sobi i onda pješke krenuo prema restoranu. U Americi nema svrhe pitati koliko dugo se ide pješke do tog i tog mjesta. Ameri nikad ne idu pješke pa nemaju pojma koliko vremana im treba da nekuda dođu. Evo da i to testiram. Pitam u hotelu koliko dugo se hoda do restorana “Federal House”. Ona cura mi kaže 20 minuta. OK. Krenem tako ulicom i odmah naletim na poštara. Sve si mislim on će znati koliko daleko je moj restaurant. Poštari znaju te stvari. On mi kaže: “Mister, to je tu blizu. Za 4 minute si tamo.”  Sve si mislim 4 minute je otprilike 100 metara. Prijeđem ja tih stotinjak metara i ništa. Nakon ½ sata pješačenja našao sam “Federal House” i moje pajdaše. Nije mi bilo do jela ali sam bio žedan pa sam samo naručio mega pintu piva! Hladnog američkog piva u zamrznutoj krigli! Super! I tako mi prođe još jedan dan na putu – nemiran ko more.

By Marijan Jozić

Foto: M. Jozić