Autor: Aleksandar Olujić
Photo by GG LeMere on Unsplash
U tišini vrućeg slavonskog ljeta odjednom se začulo zvonce bicikla. Nije to bio običan zvuk zvonca, nego nekako drugačiji i što se trajanja i što se „melodije“ tiče. Zvuk koje je dobro poznavalo svako dijete u selu (i ne samo ono).
I učas evo strke. Iz dvorišta izlijeću mališani s osmijehom na licu i jajetom u ruci te po prašnjavoj cesti trče prema svom cilju: sladoledaru koji je obično jednom tjedno navraćao u selo. Dolazio bi biciklom na kojem je bila montirana posuda sa sladoledom, a odostrag je bila kutija u koju je spremao svoj glavni utržak: jaja. Od njega se, naime, moglo za jedno jaje kupiti/dobiti jedna kugla sladoleda.
Istini za volju, kod sladoledara se mogao kupiti sladoled i za novac, ali tih godina mog djetinjstva, kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, malo je koje dijete u selu za ovu prigodu raspolagalo tim sredstvom plaćanja. Obično bi svatko nosio jedno, tek ponetko dva jaja i s nestrpljenjem čekao trenutak kad će u ruke primiti željenu poslasticu.
Vremenom su se neke stvari u bakinom selu mijenjale. Prašnjavi put zamijenio je asfalt, stari je dućan zamijenjen novim, većim u kojem je (između ostalih novotarija) stajala i Ledo škrinja…, ali još uvijek je selom prolazio sladoledar. No, umjesto biciklom dolazio bi „motorićem“ na tri kotača, a sladoled kao iz slastičarnice ubrzo je zamijenio onaj zapakirani – na štapiću i kornet. I ne samo to, više nije primao jaja već samo novac.
Danas, više decenija poslije, opet razmišljam o sladoledu, ali ne iz istog povoda. Ovaj puta me na razmišljanje o popularnoj slastici nije potakao zvuk zvonca sladoledara već debata o cijeni sladoleda na moru, što se ovih dana širi društvenim mrežama i medijskim prostorom. Tako je vijest kako je cijena kuglice sladoleda u Dubrovniku četiri eura brzo postala udarna. Iza nje slijedile su vijesti i iz drugih naših gradova i turističkih krajeva o drastičnom poskupljenju sladoleda. Tako portal Šibenski. donosi kako u Šibeniku najskuplja kugla sladoleda košta 3,50 eura, ali istovremeno navodi kako je u gradu prosječna cijena kugle sladoleda dva eura.
Po starom dobrom običaju, odmah su sa svih strana krenule kritike, a cijena sladoleda postala je kamen koji je pokrenuo lavinu. Postavlja se teza da smo skuplji od naših konkurenata na turističkom tržištu, te da naše cijene ne samo da su preskupe nama, domaćima već i strancima. Tako su se mogle pročitati izjave njemačkih turista, ali i naših koji rade u Njemačkoj, kako je u Hrvatskoj skuplje nego u Njemačkoj.
Kad smo već kod dragog nam Deutschlanda koji nam je mjerilo za sve, što se tiče cijena sladoleda, njemački 4U MAGAZIN objavio je 20. lipnja rezultate svog istraživanja o cijenama sladoleda u Njemačkoj, u kojem je obuhvaćeno 35 gradova i 105 slastičarni i štandova za prodaju sladoleda. Prema podacima koje su objavili, prosječna cijena kugle sladoleda u Njemačkoj trenutno iznosi 1,62 eura, odnosno ista je 11,2 posto viša nego prošle godine. Najjeftiniji je sladoled u Wuppertalu gdje prosječno kugla košta 1,37 eura, dok u Stuttgartu košta 1,87, Berlinu 1,77, u Kölnu i Lindauu (na Bodenskom jezeru) kugla u prosjeku stoji 1,67 eura, a najskuplji je u Münchenu gdje se za kuglu u prosjeku mora platiti 2,03 eura. 4U MAGAZIN navodi kako je u njihovom istraživanju najjefinija kugla sladoleda koštala 1,20 a najskuplja 2,30 eura.
Da je sladoled u Njemačkoj dosta poskupio ustvrdio je i tjednik Focus, koji također navodi da je slična situacija i drugdje. On, tako, navodi kako je u Skandinaviji cijena sladoleda oko četiri eura, da u Parizu prelazi tu cifru, a za Grčku pišu kako je tamo cijena sladoleda na otocima drastično veća nego na kopnu i prelazi tri eura. Hrvatsku u tom kontekstu ovaj tjednik nije spominjao.
Iako je teško uspoređivati cijene kugle sladoleda pošto ne postoji mjerilo za to: kugle nisu iste veličine, korneti su različite kvalitete, kvaliteta sastojaka varira…, njemačko istraživanje pokazuje da problem cijene sladoleda nije samo naš fenomen. Sladoled postaje sinonim kvalitete životnog standarda. Za modernog homo turisticusa on je ono što je za njegovog pretka bio kruh.
U našoj, hrvatskoj svakodnevici opterećenoj aferama svake fele (koruptivnim, pravosudnim, političkim, privrednim, kriminalnim…) ljetni odmor na „našem“ Jadranu uvijek je predstavljao nekakav melem na ranu našeg životnog standarda. Ako ništa drugo, imali smo naše more, naše plaže i, na kraju, ako već nismo imali novca za oboritu ribu i škampe u restoranu, barem nismo morali dizati kredit da bi si priuštili kuglu sladoleda dok šetamo rivom i gledamo jahte pod stranim zastavama kako se ljuljuškaju na hrvatskom vezu.
Danas, kada je cijena „narodne slastice“ (kao i svega ostalog) sustigla pa i prestigla onu u predragoj nam razvijenoj EU, a naše plaće ostale u podrumu iste, ono čuveno dalmatinsko tko to more platit, prestaje biti retoričko i postaje stvarno pitanje.
