Baš mi je drago što se vraćam iz grada svjetla. Za one koji ne znaju, grad svjetla je Pariz. To je jedan od najvećih gradova u Europi ali isto tako jedan od gradova gdje je najveći kaos. Oni koji misle da je promet u Zagrebu velik, varaju se. U Parizu je barem 3 puta veći promet i to još 24 sata na dan. Izgleda kao da špica ne prestaje nego traje dan i noć – cijelu godinu. Zato je sreća da imaju metro koji je veliki blagoslov. Za one koji ne znaju, u njihovom metrou nema strojovođe niti konduktera, sve je automatizirano pa je važno da ti kompjuteri dobro rade. Metro je efikasan i treba se naučiti na situaciju da nema šofera.
Kad smo kod metroa, pitam se da li se kaže u metrou ili u metru. Kad je naša reprezentacija išla u Katar, e onda su oni bili u Katru a ne u Kataru. Katar, u Katru… metro, u metru. IIi je pravilno reći u Kataru i u metrou. Dakle, vozio sam se po Parizu u metru. U metru je klima pa je bilo ugodnije nego ići taksijem po površini zemlje. Kako god…
Ovi moji američki i engleski kolege nisu često bili u Parizu pa su rezervirali hotel u centru, nekih 300 metara od Trijumfalne kapije. Meni je ta pozicija hotela bila napast jer smo išli na posao na aerodrom Le Bourget, na rubu Pariza gdje je bio velesajam aviona i avionske opreme. Od hotela je to najprije 30 minuta u “metru” (po novom hrvatskom pravopisu), u metrou (po starom). Onda mjenjanje linije pa 10 minuta do stanice Le Bourget i onda treba još 3 km autobusom. Taj zadnji dio smo išli autobusom samo prvi dan. Sve ostale dane smo pješačili jer je prevruće u smrdljivom autobusu. Francuzi uopće ne znaju organizirati i kontrolirati velike mase ljudi. To je znao samo Napoleon ali su poslije njega oni to zaboravili. Od svih zemalja gdje sam bio, nagori organizatori su Francuzi. Osim toga, ne govore niti jedan strani jezik. Što vrijedi ako se mogu razgovarati na engleskom, hrvatskomi, njemačkom, bugarskom i nizozemskom kad oni ništa od toga ne govore pa se ne možemo sporazumjeti. Zato ne volim ići u Francusku.
I tako sam ja 4 dana radio za moju firmu na tom velesajmu aviona. Taj posao ne volim, a pogotovo ne u Francuskoj. Usprkos svemu, sreo sam interesantne ljude. Naletio sam na nekog momka koji je studirao aerotehniku u Zagrebu kao i ja ali samo godinu dana kasnije. Nako toga sam naletio na dvojicu momaka iz Slavonskog Broda. Oni proizvode precizne ventile za klima uređaje u avionu. I najveće otkriće je što sam naletio na Kristinu koja me pozvala da dođem u Texas i da održim predavanje njenim studentima u gradu San Antonio. To mi izgleda kao posebna avantura. Ja sam gost/profesor na Univerzitetu u Amsterdamu, pa zašto ne i u San Antoniu?!
Na našem štandu su se stalno pojavljivali ljudi koji su mene prepoznavali jer sam u avijaciji već 43 godine pa imam puno kontakata. Osim toga, dobro pamtim imena i lica pa kad mi se jave, onda znam i kako se zovu iako neke nisam vidio već godinama.
Naletio sam čak i na nekog Švabu kojeg poznam već dugo. On mi je odmah rekao da je kupio moju knjigu i da mu se sviđa. Pitam kako biznis. A on mi kaže da je super iako ima osjećaj krivice. Njegova firma pravi rakete koje kupuje Europska unija i šalje ih u Ukrajinu. Kaže da nikad nisu proizveli toliko raketa kao ove godine, a Ukrajinci ih sve za čas potroše. Europska unija ih dobro plati i što bi oni nego pravili rakete. Biznis cvate ali mu je žao da toliko mladih ljudi gine od tih raketa. Na kraju neće biti ni mladih Rusa ni Ukrajinaca. Eto, to je tragedija rata, koja s druge strane kreira bogate ljude i bogate firme. Sve na račun sirotinje koja gine.
Moj tata je bio urar u Glini i ja sam se uvijek čudio kako on pozna sve ljude po imenu i prezimenu u Glini i okolici. Sad znam da je to zbog toga što je on bio urar 40 godina, a dobro je pamtio. Ja sam inženjer avijacije isto toliko dugo a izgleda da mi je genetski nasljeđeno to pamćenje imena. Iako mogu reći da mi je puno teže sjetiti se imena ako cijeli dan govorim engleski. To ne mogu objasniti. Ako govorim nizozemski. nemam taj problem. No čim se prebacim na engleski ili hrvatski, teže mi je sjetiti se nekih imena. Moram to malo istražiti.
I tako sam prebrodio ta užasna i kaotična 4 dana u Parizu. Nadam se da više dugo neću ići u Pariz. Taj grad je prevelik za mene. Da mi plate, ne bih tamo živio. Neka im budu taj njihov stari zahrđali Eiffel toranj i Mona Lisa.
By Marijan Jozić
