Autor: Marjan Gašljević
Negdje još jesenas u zalasku sezone roštiljanja i derneka jedan mi se prijatelj izjada kako je bio ne nekom takvom druženju i sada je zabrinut. Zabrinut je, naime, jer je društvo zaključilo da on nije neko društvo prvenstveno jer, jednostavno, nije znao riječi niti jedne pjesme koju su oni odzavijali za vrijeme druženja. Je da je on nešto stariji od te družbe ali je i nešto mlađi od mene pa me, vjerujući u moje iskustvo, išao priupitati za mišljenje.
Koliko li sam se samo puta i sam zapitao posebno u ovo vrijeme u koje gazim prema starosti da li sam mentalno ograničen ili, jednostavno ne znam i ne razumijem. Ma najmanje je u tim upitnicima bilo glazbe. Znao sam zaključiti da previše stvari ne shvaćam. Kaskam li za vremenom?
Na promišljanje me, prvenstveno, navela činjenica da je u nekom dalmatinskom gradiću otkazan koncert riječke grupe Let 3 jer su, navodno, neki nogometni fanovi zaprijetili da će ih „baciti u more“ pa je zabrinuti mjestonačelnik, za svaki slučaj, otkazao koncert.
Zanimljivo je bilo pratiti i prepucavanje povodom koncerta ove rock grupe i u Sisku povodom Dana grada. Ova priča od prije neki dan nastavak je slične od prije nekoliko godina kada su letovci također svirali u Sisku. Da Sisak voli ovu grupu i njihovu glazbu pokazali su građani svih uzrasta. Na žalost prije tih nekoliko godina „drvlje i kamenja“ na Let 3 bilo je sa stranačkim potpisom mladeži „jedine čudoredne, moralne i poštene stranke“.
U cijeloj toj priči imali smo kod Stankovića na HTV-u gosta Neleta Karajlića. Roker Zabranjenog Pušenja kontraverznih političkih stavova posebno iz vremena kada je njegovo Sarajevo patilo pod udarcima četnika. Karajlić je vijugao između Stankovićevih pitanje na odgovorivši na ona ključna.
Nešto prije toga imali smo zanimljiva događanja oko otkazivanja koncerta Duška Kuliša i prijatelja mu najprije u Puli pa onda inercijom i u Osijeku.
Usput, Duško Kuliš je rođeni Splićo sa splitskom adresom. Čak mu i otac i majka imaju „čista“ hrvatska imena. S gotovo tristotinjak autorskih pjesama famozni ZAMP uredno i obilato naplaćuje njihovo izvođenje. Da li ste ikad čuli da i neponovljivi Mišo Kovač pjeva neke njegove pjesme? Niste. Kao niti za mnoge druge hrvatske pjevače kojima ime autor Duška Kuliša nije inn za razliku od, recimo, Novkovića i društva. Njegove pjesme u njegovom izvođenju su, dakle, cajkaške, narodnjačke stvari koje nisu primjerene istančanom domoljubnom uhu domaće nam publike ali ako izlaze iz Mišinih usta tada se slobodno i ponosno mogu dići ruke u zrak.
Ja osobno sam odrastao u vrijeme rocka koji je za mene bio i ostao glazbeni broj jedan. Rock nikada nikoga nije mazio, bio je uvijek „protiv“. Zbog toga ga, valjda, danas i treba potisnuti jer vrijeme „drugačijeg mišljenja“ nije, očito ovo. Slušao sam od Beatlesa do spomenutog Karajlića. Divio se umijeću Stefanovskog ma što svirao ali i Štulićevim tekstovima koji, zamalo, nisu ušli u hrvatske udžbenike. Osjećao sam nekako da sam skupa s njima „protiv“. Protiv čega? Nebitno.
Kako su rock „gurali“ u stranu a ujedno me gazile pomalo i godine glazbenu utjehu sam našao u jazzu s kojim bih ispunjavao praznine manjka rocka i avangarde općenito. Eto, uvijek sam želio biti „protiv“. Možda me je jazz privukao zbog „svađalačke“ glazbe u kojoj svaki instrument „tjera svoje“ i ako raspisani na istu priču. Depru bi mi povremeno popravio i klasik, posebno Ravell, kojeg neki zovu i izvornim, prvim hevy metalcem.
