Autor: Marjan Gašljević
Hrvatska je ovih dana, kao i obično kroz cijelu povijest svog postojanja, podijeljena na dva tabora. Kao da u Hrvatskoj nema većih problema kao, bar tako govore istraživanja javnog mijenja, korupcija, nepotizam, inflacija, opće siromaštvo, stotine tisuća umirovljenika ispod granice siromaštva, Hrvati su se oštro podijelili oko glazbe. Cajke da ili ne!
Tamo negdje sedamdesetih u vrijeme srednje školskog obrazovanja u Zagrebu okupljali smo se u jednoj Trešnjevačkoj gostionici „Zrinski“. Uglavnom đaci i studenti iz Viduševca i okoline. Netko od njih je uvijek radio pa bi se našlo za „rundu“. Gostionica je bila u jednoj sporednoj uličici, nešto kao lokalni birc. Tu i tamo, a vrijeme je bilo upravo buđenja Hrvatske političke i kulturne scene, zapjevali bi pokoju domoljubnu pjesmu. „Lokalcima“ koji su zalazili u taj birc nije to smetalo čak bi nam se i pridružili. A onda, jednom zgodom, uletjela je murija, popisala nas i nabubala. Poslije te zgode redovito bi obilazili birc, a pokoji nepoznati civil, srkao bi, kao nezainteresirano, tanki gemišt na šanku. Bleknuli bi, tu i tamo, „Vilu Velebitu“, „Ustani bane“ ili neku drugu budnicu razbježavši se poslije prve kitice. Razglavili bi i Vicu Vukova na čije su pjesme „plavci“ grizli bolje od somova na bućkalo praveći se grbavi.
Ta je vrsta glazbe ponovno postala kratko popularna devedesetih „ojačana“ s nekim novijim domoljubnim stvarima i izvođačima. Pjevalo se iz inata.
Nedavno, na jednoj veselici, prijatelj mi nesretno smješten između dvije generacije, mene i mog sina, „okrivljen“ je, „da nije društven obzirom da ne zna niti jednu pjesmu koju je društvance pjevalo.“ Znam, i on je taman stasao da tih devedesetih u svom bunkeru pjeva „one, naše“ pjesme.
Iskreno, kada ste negdje čuli u posljednje vrijeme neku od tih pjesama. A možda je baš vrijeme da se Hrvatska probudi?
U stvari, kada bolje promislim, što bih ja danas zapjevao u nekoj radosnoj prigodi? „Vrapci, vrapci i komarci“? Ili nešto drugo iz najnovijeg „njonji – njonji“ repertoara hrvatskog popa? Let 3 je, za mene, zakon, ali nije za društveno pjevanje. „Mama ljubila morona. ŠČ!“ Jebiga.
I tako, s tim, valjda, dvojbama hrvatska politika je odlučila da će cajke i turbo folk protjerati iz Hrvatske. Neka hrvatskih lopova, korumpiranih političara, političkih lažova i muljatora svih vrsta, neka inflacije i gladnih penzionera, svi problemi biti će riješeni protjerivanjem cajki. Ne daj Bože samo da neki HDZ-ovac bude uhvaćen da sluša cajke, ili, još gore, da lijepi na čelo stranačku iskaznicu u transu cajkaškog vriska, „hop mala bosonoga, kako živiš bez onoga.“
Hoće li, na tragu te politike, hrvatski organi reda, kao onih sedamdesetih u „Zrinskom“, debati tko sluša i pjeva cajke ili se zajebati pa nabubati nekog nadobudnog domoljuba koji drekne, kažimo „u boj, u boj, …“ da bi na kraju smjene u garderobi policijske postaje uspješnu akciju začinili radosnom pjesmom „Kaži mala svoje muke, čiča ima zlatne ruke!“
A da analiziramo što u glazbenoj kulturi učimo svoje nasljednike? I kod kuće, i u školi?
Da zaključim: „Učiteljica glazbenog u školi đacima pusti da poslušaju Beethovena. Po slušanju da nacrtaju svatko svoju impresiju onog što je čuo. Marica nacrta zvjezdano nebo s dominantnim Mjesecom na sredini slike, „Mjesečeva sonata.“ Odgovori učiteljici koja je pohvali. Marko nacrta stado ovčica, „Pastoralna sonata.“, pojasni. Mujo, pak, nacrta pimpek preko cijelog lista. „Što je ovo?“ Zgranu se učiteljica. „Za Elizu!“, samouvjereno odgovori Mujo.“
Pa neka sluša tko što voli.
