Ivor Kruljac i ‘Ruganje mojem ubojici’

Photo by Kaja Reichardt on Unsplash

 

Ivor Kruljac

Ruganje mojem  ubojici

U Zagrebu buraz, u Beogradu bre
a oba grada u šatri tebra,
no jezična pitanja mene ne
muče jer ja sam zebra,
ne ona gradska po kojoj prelaziš
cestu vani,
već ona prava afrička što živi
u savani,
dane provodim jedući visoku travu,
pijem vodu potoka pazeći
na jumpscarove krokodila što izazivaju
pravu stravu,
s drugim sam zebrama u velikom
stadu,
pazimo jedni na druge no držim
se sredine jer nemam muda na rubu
držati gardu,
jesmo li bijelo crno ili crno bijeli,
nit se pitamo niti primjećujemo
da postoje biolozi koji nas istražuju i motre kamerama
kako živimo i jesmo li jeli,
jer oni su bezopasni
pa koga briga čime se bave,
veći je problem ona vrsta koju kao kralja džungle
ljudi slave,
oko nas vrebaju lavovi,
a mi kao kopitari ne možemo pobjeći potokom s tla
jer ne znamo kako se rade splavovi,
više nas brinu lavice
nego lavovi koji spavaju dnevno 20 sati,
pa žene rade sve ali nemaju feminističku svijest
pa da ih se na bunt radi rodne ravnopravnosti
obrati,
i tako mi jednog dana došli fatalni
problemi,
šutnule me zebre da budem na rubu
stada iako to nije odgovaralo meni,
i iskočila je lavica iz jednog
žbunja,
kojemu sam bio okrenut s leđa i pred njenim kandžama i očnjacima našla se
moja bulja,
napala me i boljelo je
vraški,
a smrtonosno je bilo kad me zgrabila za
vrat u dubinu grkljana i prekinula
mi dovod vraški,
gubim krv dok lavica
dobiva apetit,
te sada nosi moje mrtvo tijelo
prema lokaciji gdje će se cijeli
njen čopor gostit,
a mene više nema u fizičkome
svijetu,
sada sam duh što lebdi nad savanom
i dokazi moje prisutnosti među
živima ne slijeću,
no pratim svoje truplo čisto da
odgledam predstavu do kraja,
i skužim kako lavicu na putu do čopora
prati psihopatski smijeh, podsmijesi
„ha-ha“,
oko nje se stvorio čopor hijena,
zaletavaju se i udaljavaju od nje
sa svih strana a ona je prespora za reakciju
iz valjanog smjera,
prepustila im je svoj plijen,
odnosno mene,
te se zatrčala kroz hijene koje su je pustile da nazad
svojima krene,
i dok me lešinari trgaju
da je moja ubojica izvisila vrlo mi je drago,
povikao sam: „Puši kurac lavička kurvo!“,
te sam se zaputio u ono spiritualno svemirsko prostranstvo.