Autor: Aleksandar Olujić
Sigla je jesen. Kaže mi draga da na tržnici već ima kestena. Nije ih kupila. Ne zbog cijene, koja je vrtoglavo visoka, niti zato što su bili sitni (žgoljavi je bio izraz koji je upotrijebila) već najviše stoga što nekako oboje volimo vjerovati kako kesteni nisu oni pravi dok ih mraz ne oprlji.
Ja, inače, volim jesen. Njene boje, mirise, okuse…
Za me jesen znači uzeti još vruć kesten u ruku i otpiti gutljaj mladog portugizca (iako mi do toga valja još pričekati), pomirisati svježe ubranu jabuku, a tek dunju… I podijeliti sve to s najmilijima dok se maglovita noć spušta a prve vatre pucketaju u peći.
Postajem pomalo melankoličan. Ne zamjerite. Valjda je to do dužih noći i kraćeg dana, mada su dani još topli i ugodni za sjedenje vani a lišće se još uvelike zeleni po drveću. No, neće proći puno vremena i zelena će uzmaknuti pred žutom, rumenom, smeđom i vjetar će ga nositi po cesti i polju, sve dok i posljednji list ne padne s drveta.
O jeseni su mnoge ispjevane pjesme. Tužne su najčešće i pune žala za proteklim vremenom, možda i propuštenim prilikama ili neostvarenim željama. Vele da se čovjek najviše kaje zbog onoga što nije ni pokušao napraviti, a jesen je vrijeme kontemplacije, vremena kada postajemo svjesni prolaznosti svega oko nas pa i nas samih. Ne čudimo se onda sjeti koja polako počinje kolati venama i jačati sa svakim listom koji padne na tlo.
Jesenje lišće već opalo je, ni travke nema pustoš je svud…
Ima li među vama nekoga tko nije čuo ovu pjesmu? Pitanje je, naravno, retoričko. Ova poznata starogradska romansa već jestotinjak godina sastavni dio repertoara brojnih glazbenika s ovih prostora.
Pjesmu je napisala Vera Tornjanski, a koliko je poznato, prvi put je objavljena pod naslovom Pre rastanka u novosadskom časopisu Ženski svet 1909. godine. U potpisu je kao ime autora stajalo samo: Vera.
PRE RASTANKA
Dakle, uzaman behu sve nade moje,
Uzaman se nadah da ćeš ostati,
A sad tek vidim da zbilja ideš
I da se s tobom moram rastati.
Pa dobro, idi! U dalek onaj svet.
Mira ti želim u kraju tome,
A prijateljstvo i ljubav ovu
Uvek ćeš naći u srcu mome.
Život je borba, retka je sreća,
Istrajna, hrabra u borbi budi;
Ne kloni nikad, pomisli samo
Da ima duša koja te ljubi.
O seti me se! Al’ samo tada
Ako ti život zagorča jad;
Al’ ako ti bude blistala sreća —
Zaboravi na me, zaboravi tad!
Jesenje lišće već opalo je,
Ni travke nema, pustoš je svud;
Na mome srcu, u mojoj duši
Još uvek vlada večita stud.
Skoro istovremeno (1910.), na drugom kraju Europe, u Engleskoj, kompozitor Archibald Joyce, kojeg će nazvati engleskim kraljem valcera komponirao je kratku kompoziciju Songe d’Autmone (Dream of Autumn) koja je ubrzo stekla veliku popularnost te je postala dio repertoara brojnih glazbenika i orkestara. Bilo u originalu ili u obradi kompozicija je dugi niz godina bila hit u mnogim zemljama postavši evergreen, a jednu od najpoznatijih obrada ove kompozicije napravio je Django Reinhardt. Slično je bilo i kod nas gdje se Verina pjesma svojom melankolijom savršeno stopila s Archibaldovom kompozicijom i tako je započeo njen pobjednički pohod po ovim krajevima. Između ostalih izvodili su je Vera Svoboda i Mišo Kovač
Inače, uz Archibaldovu kompoziciju vezana je, navodno istinita, priča o tome kako je čuveni White Star Line Orchestar na Titanicu izvodio upravo Songe d’Autmone u trenutku dok je brod tonuo.
