Aleksandar Olujić
Došašće, odnosno Advent od latinskog adventus – dolazak, vrijeme je pripreme za dolazak i rođenje Isusa Krista i traje četiri tjedna prije Božića, koja simboliziraju četiri tisuće godina koliko je, prema Bibliji, prošlo od stvaranja svijeta do Kristovog dolaska.
Pojam Advent je u početku odgovarao starogrčkom ἐπιφάνεια (epipháneia) kojim se u Rimskom carstvu označavao dolazak, prisustvo ili posjeta kralja odnosno cara, ali je isto tako korišten da se njime izrazi prisustvo božanstva u hramu. Izraz su preuzeli kršćani želeći njime iskazati svoju povezanost s Kristom. U početku je Isusovo rođenje bilo sastavni dio proslave Epiphanie – Bogojavljenja i slavilo se 6. siječnja, da bi se poslije kao dan Isusova rođenja počeo slaviti 25. prosinca, a Bogojavljenje se od 4. stoljeća slavi u spomen tri mudraca koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom kralju.
Došašće je najprije bilo vrijeme posta i trajalo je od 11. studenog do 6. siječnja. Papa Grgur I. Veliki je u 6. stoljeću uveo da se ono slavi 4 tjedna, te istovremeno ukinuo post za to vrijeme. Usprkos tome vrijeme Došašća je ostalo doba kada se uzdržava od velikih slavlja i u njemu se uz slavljeničke nalaze i sadržaji koji imaju veze s pokorom.
Iako prema crkvenim pravilima Advent može najranije početi 27. studenog, u hrvatskom narodu, naročito u BiH, postoji običaj da se za njegov početak uzima blagdan sv. Kate, 25. studenog, pa odatle i poslovica: “Sveta Kata zatvara vrata”, čime se hoće reći da od tada do Božića nema vjenčanja niti proslava. Nakon sv. Kate slijede još i drugi blagdani (4. prosinca sv. Barbara; 6. prosinca sv. Nikola; 8. prosinca Bezgrešno Začeće Blažene Djevice Marije; 13. prosinca sv. Lucija) čiji su običaji u nekim našim krajevima također dio božićnih običaja.
Od narodnih, adventskih običaja važni su u puku omiljen odlazak na Zornicu koji, pošto se treba ustati rano u jutro da bi se stiglo na misu, ima značaj pokore jer se na taj način vjernici odriču od sna te sijanje božićne pšenice, koja je simbol plodnosti, obnove i novog života, što se radi na sv. Luciju ili na sv. Barbaru. Zanimljivo je da je sijanje pšenice osim u Hrvata običaj još samo u Portugalu i južnoj Italiji.
U novije se vrijeme po svijetu, a tako i kod nas, proširio običaj stavljanja na stol adventskog vijenca i izrada adventskog kalendara. Oba običaja nastala su u 19. stoljeću među protestantima u Njemačkoj, ali su se proširila i među katoličkim vjernicima.
Prvi adventski vijenac napravio je 1839. Johann Hinrich Wichern, luteranski teolog i osnivač evangelističke diakonie blizu Hamburga u sjevernoj Njemačkoj, unutar koje je osnovana Rauhe Haus (u slobodnom prijevodu – Stroga kuća), zaklada za djecu koja su živjela u vrlo teškim socijalnim i životnim uvjetima i za mlade prijestupnike. Budući da su djeca za vrijeme Adventa stalno pitala kada će konačno Božić, on je od starog drvenog kotača napravio vijenac na kojemu je bilo 20 manjih crvenih i 4 velike bijele svijeće. Za svaku adventsku nedjelju se palila bijela svijeća a manje, crvene za svaki dan između nedjelja. Ovaj adventski vijenac, koji je prvenstveno služio kao kalendar, poznat je pod nazivom Wichernov adventski vijenac. Iz njega se razvio vijenac s 4 svijeće, a od 1860. i praksa da se izrađuje od jelovih grana umjesto od kotača. Običaj se proširio i među katolicima pa je tako 1925. u Kölnu postavljen prvi adventski vijenac u katoličkoj crkvi. Slijedećih godina običaj se proširio u Americi, najprije među njemačkim luteranskim iseljenicima potom i među drugim kršćanskim zajednicama, a potom po cijelom svijetu. Svijeće na adventskom vijencu nose u sebi simboliku: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak Među katolicima je raširen običaj da se na adventski vijenac stavljaju 3 ljubičaste i jedna roza svijeća koja se pali na treći Advent – Gaudete (Radujte se), ali svijeće mogu biti i u drugim bojama, pa je tako raširen običaj da su u adventskom vijencu po jedna ljubičasta, crvena, ružičasta i bijela svijeća (Izaijina, Ivanova, Josipova i Marijina) koje se pala tim redoslijedom.
Adventski kalendar je također nastao među protestantima u Njemačkoj u svrhu odbrojavanja dana do Božića. Bolje stojeći građani su u tu svrhu vješali svaki dan po jednu sliku na zid, ali postojala je puno skromnija varijanta u kojoj su na vratima ili zidu kuće bile kredom nacrtane 24 pruge, te su djeca mogla svaki dan obrisati jednu i na takav način odbrojavati dane do Božića. Početkom 20. stoljeća pojavili su se prvi tiskani adventski kalendari, a 1930. minhenski litograf Gerhard Lang napravio je kalendar za djecu s prozorčićima u kojima su bili keksi, pa su mališani mogli svaki dan pojesti jedan keks. Ubrzo nakon toga napravio je i kalendar s čokoladicama umjesto keksa. Razne varijante ovog kalendara danas se mogu kupiti praktično u svakom dućanu.
Možda zvuči djetinjasto, ali meni je Advent uvijek bio, i ostao, radosno vrijeme puno mirisa cimeta, topline kuhanog vina, okusa čokolade… ispunjeno radosnim iščekivanjem najljepšeg praznika – Božića. Doba je to u kojemu naprosto uživam, nadam se i Vi isto tako.
