Autor: Ivor Kruljac
Iako su nasilni incidenti u Hrvatskoj srećom rijetki, nezadovoljstvo mladih svakako nije. Nažalost prije godinu dana, nezadovoljstvu se pridružilo i nasilje.
12.10. 2020. 22-godišnji Danijel Bezuk dovezao se iz Kutine u Zagreb s kalašnjikovom i vrlo lošim planom. Zapucao je po Markovom trgu i ranio policajca ispred banskih dvora, jednog od momaka u plavom koji su nadzirali situaciju na adresi dviju institucija visoke državne politike: Vlade i parlamenta.
Kako će se kasnije požaliti mnogi, ti policajci su bili malobrojni i preslabo naoružani, no nakon pucnjave u kojoj je policajac ranjen (srećom kasnije i spašen), Bezuk se dao u bijeg. Policija je tragala za njim i naposljetku ga pronašla mrtvog. Počinio je samoubojstvo na Jabukovcu.
Događaj je potresao cijelu državu koja nije navikla na takvo nasilje. Hrvatska ipak je sigurnija zemlja od primjerice, SAD-a gdje su pucnjave iz čista mira nažalost više pravilo nego iznimka.
Kasnije istrage i medijski natpisi, prebacili su prvotni motiv osobnih razmirica s ozlijeđenim policajcem na planirani napad na premijera Andreja Plenkovića. Jutarnji je izvijestio kako je Bezuk googlao gdje se premijer kreće i živi.
T-portal je javnosti iznio cijeli niz Bezukovih objava na društvenim mrežama. Rijetko je objavljivao, no u dijelu tih objava našli su se videa s oružjem i Bezukovo osobno poziranje sa snajperom. Poštovanje prema braniteljima u Domovinskom ratu (”Za sve one kojih nema”), ali nažalost i s etničkom mržnjom od prošlog rata („Da sam jedan od njih, da skidam Srbe“). Bilo je tu i malo doze religioznosti (”zapalit ću svijeću, molit ću do jutra, za zdrav razum i bolje sutra”), pa do žaljenja na nepovoljnu ekonomsku situaciju (”od plaće kupio sam hlače i ostalo mi za žvakače”).
Desni ideološki pogled potaknuo je neke da ga prozivaju herojem, dok su drugi osuđivali njegov čin, što zbog nepodržavanja nasilja i radikalizma, što zbog ideoloških neslaganja s 22-godišnjakom.
No, čitajući njegov Facebook profil, najviše me iznenadio i zapanjio status u kojem je objavio sliku sebe na adventu u Zagrebu 2019. Pokraj te fotografije, taj očito nezadovoljan mladić, napisao je „Turist u svojoj zemlji“.
I ta izjava mi je bila nekako najviše čudna. „Turist u svojoj zemlji“. Ne čini mi se da je bio. Kud li sreće da je bio, možda se ovo ne bi dogodilo. Mediji su pisali kako je putovao u Njemačku, ali kao mnogi iz Hrvatske, kako bi radio, a ne bio turist.
Sjetila me ta izjava na ona vremena kada sam bio u Grčkoj 2014. na maturalcu. Imao sam 17 godina. Vidio sam tamošnje siromaštvo o kojemu čitamo, zatvorene kafiće, restorane, obrte i sve ono zbog čega imamo onaj izraz „dužan kao Grčka“. Taj težak, život i beznađe, iako sam ga svjedočio očima nisam iskusio. Bio sam samo turist, prezaposlen opijajući se, kupajući se u Egejskom moru i žderući souvlaki i gyros.
Sjetila me ta izjava i na ono kada sam 2015. bio u Maroku. I u toj turističkoj meki na sjeverozapadu Afrike ima dosta siromaštva i manjka perspektive zbog koje Marokanci pokušavaju zbrisati od tamo u Europu. Ali premda sam vidio fragmente tog teškog marokanskog života, nisam ga iskusio. Bio sam turist i uživao gledajući džamiju Hassana II. i jašući deve.
Bilo je još primjera, ali ova su možda dva najupečatljivija. Ako već završite u zemljama s teškom društvenom, ekonomskom i/ili političkom situacijom, bolje vam je biti turist nego lokalni stanovnik koji se mora nositi s nedaćama tamošnjeg života.
Obje su ove zemlje turističke zemlje, baš kao i Hrvatska. Hrvatska ima prekrasno more, fascinantnu kulturnu baštinu i prirodne ljepote. Ali, za koga su? Uživaju li stanovnici Hrvatske u tim ljepotama? Ili možda više strani turisti dok poveći broj domaćih mora odrađivati i sezonu, bilo jer tijekom godine nema posla, ili naprosto jer godišnji rad nije donio dovoljnu zaradu za uživanje u godišnjem odmoru? Možemo li doista slušati kako nam posjetitelji govore da imamo prekrasnu zemlju i je li doista tako prekrasna kada živite u Hrvatskoj, umjesto da je posjetite?
Neovisno što mislili o Bezuku, jedno je sigurno. On nikada nije bio turist u svojoj zemlji. Većina nas nije, iako imamo predivnu zemlju. No, jednom možda postanemo. Tada kada ćemo moći uživati u Jadranu, prirodnoj i kulturnoj baštini, bez problema, bez brige što donosi sutra i kako ćemo platiti račune. Kada će nam mirovina obećati putovanja i uživanje u životu pod stare dane umjesto kopanja po smeću, tada će mladi doista biti turisti u svojoj zemlji. Sretniji i okrenuti nekim ljepšim stvarima od oružja i gorčine.
Medijski članci koje sam koristio kao izvor:. https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ovo-je-mladic-koji-je-pucao-na-policajca-pred-vladom-a-poslije-sebi-oduzeo-zivot-20201012https://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/sto-je-guglao-danijel-bezuk-na-webu-trazio-gdje-zivi-i-gdje-se-krece-plenkovic-ali-i-milanovic-15025809
Ivor Kruljac
