Autorica: Tatjana Šaler-Olujić
Subotnje jutro osvanulo je sunčano i toplo. Moj „prepametni“ telefon kaže da će danas temperatura rasti do maksimalno 32 stupnja celzijusa, što je pravo malo olakšanja naspram onih 37, 38 prošlih dana. Meteorološka prognoza jutros me zanima više nego obično, a razlog tome je izlet na koji se spremam poći. Naime, danas idem na planinarenje! Organizator izleta, vozač, turistički i planinarski vodič je moja kuma Stanislava, koja me vodi na Kalnik.
Začudo, ovo je moj prvi posjet Kalniku, iako je ovo skoro pa idealno odredište za sve one koji žele provoditi aktivnosti u prirodi, a od Siska udaljen svega stotinjak kilometara. Kalnik, kojemu tepaju da je „breg kam se saki spenjati more“, pruža mogućnost uživanja u cijelom nizu aktivnosti u rasponu od lagane šetnje, preko planinarenja do penjanja po okomitim stijenama, a česti su mu posjetitelji i paraglideri koji se otiskuju u zrak s poletišta u blizini vrha.
Poslije sat i nešto ugodne vožnje eto nas kod planinarskog doma Kalnik. Ruksake na leđa i naš obilazak može početi. Od više staza koje vode po „bregu“ moja vodičica bira onu lakšu koja se zove „Poučna staza“. Osim što je lakša ova staza, kako joj i samo ime kaže, ima edukativni karakter. Na njoj je postavljeno desetak panoa na kojima su informacije o endemskim biljkama, geološkoj povijesti Kalnika i njegovom geografskom položaju, kao i one o nekadašnjoj župnoj crkvici sv. Martina sa zavjetnim kamenom, arheološkom lokalitetu iz brončanog doba i još mnogo toga zanimljivog.
Staza nas vodi do vidikovca na kojem radimo kraću pauzu. Odavde (veli kuma) se mogu vidjeti Medvednica, Papuk, pa čak i Petrova gora. Nakon okrjepe krećemo dalje i ubrzo dolazimo do oznake koja nas vodi prema Vranilcu, najvišem vrhu Kalnika. Popevši se do njega gledam oznaku na stijeni koja pokazuje da njegova nadmorska visina iznosi 643 metra. Blizu vrha nalazi se i crveno-bijeli televizijski odašiljač koji se ispupčio na planini poput ružnog prišta na nečijem licu.
Od vrha Vranilca do starog grada Velikog Kalnika, koji se nalazi iznad planinarskog doma, pruža se stjenoviti greben na kojem se nalaze stijene poznate pod nazivom 7 zubi i preko njih vodi Grebenska staza. A od prvog zuba može se doći i direktno do planinarskog doma stazom koja ima dvije varijante: lakšu i težu. Odlučujemo se vratiti do doma i to lakšom varijantom. a kad smo već kod njega red je da se poslije napora malo i okrijepimo: planinarski grah, štrukli i usto još hladni napitak od hmelja i ječma. Da ugođaj bude još ljepši pobrinulo se društvance za stolom do našega koje nam je srca razgalilo gitarama i pjesmom.
Ovo je skoro perfektan završetak dana, ali doći na Kalnik i ne obići ruševine starog grada Velikog Kalnika što se izdižu odmah pokraj planinarskog doma zaista bi bilo grijeh. Stoga, poslije objeda i odmora krećemo u „osvajanje“ ove utvrde oko koje su se isprele legende, a jedna od njih je ona o „šljivarima“. Naime, za vrijeme provale Tatara koji su 1241. godine opsjedali utvrdu pokušavajući izgladnjeti njene branitelje, stanovnici iz okoline su pod okriljem noći uspjeli u više navrata pod zidine donijeti grane pune šljiva. Zahvaljujući sočnim plodovima braniteljima se vratila snaga pa su Tatari shvativši da ih nisu uspjeli izgladnjeti odustali od opsade. Kralj Bela IV. je zbog toga u znak zahvalnosti stanovnike kalničkog kraja proglasio plemićima, koje je ostalo plemstvo iz ljubomore podrugljivo počelo nazivati “šljivarima”.
Jedna druga legenda govori o zloglasnoj „Crnoj kraljici“, odnosno Barbari Celjskoj, ženi kralja Žigmunda Luksemburškog. Ona se, kaže priča, spetljala s kaštelanom Velikog Kalnika, a ljubavnici su se sastajali na Malom Kalniku. Zbog tog liaisona, kaštelan se toliko osilio da je počeo terorizirati stanovništvo, pa čak i lokalno plemstvo te su se oni požalili kralju koji je kaštelana potjerao a “nestašnu“ suprugu zatvorio u dvorcu Melnik u Češkoj. No, legenda kaže i to da Barbara nije ljubovala samo s kaštelanom nego i drugim plemićima koje je nakon što je od njih izmuzla zlato bacala s kule u smrt. Tako je skupila veliko blago koje je i dan danas skriveno negdje u okolici. Ali, onaj tko ima namjeru potražiti ga mora biti jako oprezan jer to krvavo Barbarino zlato navodno čuvaju poskoci i riđovke.
Nas dvije nismo imale namjeru tražili to krvavo blago, pa možda zato nismo vidjele ni jednu zmiju, već smo uživale u pogledu koji se pruža odozgo.
Od Kalnika se opraštamo pjesmom „Oda Kalniku“ koju je davne 1935. spjevala Zora Oštrić Križevčanka:
Kaj je Belin grad
Sprem hižice naše sad,
Kaj je Triglav, kaj Planlca
Kalnik to je mala Švica,
Kaj Velebit, Ravna gora,
Sikut fest se penjat mora.
Sav se zmučiš i preznojiš,
Na nogama komaj stojiš,
Truden kaj da cel’ dan oreš,
A kaj lepšega videt moreš,
Nek s Kalničke naše gore,
Kam se saki spenjat more…
