U osječkoj Lega-lega trgovini dočekat će Vas Mila i Mila

Reportaža iz grada na Dravi – Osijeka

Autorica: Sanja Beraković

– Bok, ja sam Sanja! – vičem s vrata „Lega-lega“ trgovine dok iz stražnje prostorije izlazi dugokosa žena s maskom na licu. Računam na to da je to Mila Lončar, „lutkarica“ koju dolazim upoznati i s kojom namjeravam razgovarati.

– Bok, ja sam Ančica – odgovara žena i shvatim kako ispod maske uopće ne prepoznajem osobu i kako će ovo biti jedan od onih čudnovatih susreta u kojemu se događaju neočekivane stvari. No, iza nje se odmah zatim pojavljuje Mila i počinje (pre)poznavanje.

Pod maskama, sa socijalnom distancom, uz dekoraciju dezinficijensa na ulazu, između isklijalih sadnica, mnoštva rokovnika, papira i bilježnica iz nekog davnog nevirtualnog vremena, u sljedećih sat i pol odvijao se upravo takav, očekivano-neočekivani, kreativan razgovor začinjen s mnogo smijeha, sarkastičnih dosjetki, mudrih zaključaka i iskrenih priznanja.

Prvi put sam u ovoj trgovini, iako već dugo znam za postojanje tog brenda (Lega-lega je mlad i perspektivan osječki brand nastao 2007. godine u naletu pozitivne energije dizajnera okupljenih oko MIT dizajn studija) pa me zanima sve  vezano i uz prostor u kojemu se nalazimo i samu ekipu koja osmišljava more „dumina“ ( osječkim slengom:  fora, dosjetka, doskočica, fazon) koje popunjavaju police i zidove.

Uostalom, i izložba neobičnih karikaturalnih lutaka umjetnice Mile Lončar nosi naslov „Dobra dumina“ i postavljena je na samom ulazu u shop.

Lega-lega, trgovina u kojoj je kupnja doživljaj

Otkud legica među legama (osječkim slengom: prijatelj, buraz, slučajni prolaznik, bracika, poznanik), odnosno, otkud dvije legice u lega-lega shopu?

– Ovdje radim nešto više od dvije i pol godine, a za posao sam doznala preko prijateljice. I prije sam radila u prodaji, nije baš ono kruh i to, ali slična vrsta potrepština, tako da imam iskustva u odnosima s kupcima. Uz to što se ovdje s ekipom s kojom radim doista osjećam slobodnom predložiti i svoje ideje za razvijanje posla ili bilo što drugo, baš smo podrška jedni drugima. Moje lutke su nekako prirodno i spontano nastale i našle svoje mjesto ovdje – kaže Mila sjedeći u naslonjaču u jednoj od stražnjih sobica trgovine i motajući žicu kao „kostur“ za neku sljedeću lutku, u očekivanju kupaca, dok ju okružuju različiti materijali.

– Ja sam od samih početaka dio ekipe uz Lega-lega brend. Bilo je to 2007. i krenulo je s prvim poklon setom šalica za čaj, a zatim dizajnom i izradom rokovnika, od početka do kraja, jer osim ideje i kreativnog rješenja, imali smo  i svoju tiskaru pa smo jedni od rijetkih koji prate svoj proizvod od ideje do finalizacije i prodaje – nadovezuje se Ančica – a s vremenom smo proširili ponudu na  mape za crtanje, blokove, majice, podloške za čaše – priča pokazujući i cijeli niz tetrapaka  smještenih u dva neobična izložbena prostora-police, restauriranim starinskim hladnjacima. Približivši se uočavam da je na svakom tetrapaku oznaka boje, veličine i dizajna – majice koja se nalazi unutra! U skladu sa sloganom lega-lega dizajnerskog tima: „Lega- lega fresh T-shirt, 100% cotton“.

Lega-lega, 100 % pamučne majice pakirane u tetrapaku čekaju kupce

Ančica se vraća kupcima, a ja, uz pogledavanje hladnjaka i razmišljanje bih li uzela crvenu majicu M veličine ili pak crnu XL odmjeravam Milu koja se manekenski okretno kreće prostorijama promovirajući crnu lega-lega majicu te nastavljamo priču.

Kako se kreativka snalazi u trgovini, s novcem, računima, papirima, obavezama?

– Posao je posao, a novac je novac, pogotovo tuđi, i tu svaka stvar mora biti na mjestu i savršeno štimati – nemam problem s tim. U svakodnevnom životu se vodim time da ne kupujem na kredit, živim slobodno u ograničenjima koja imam i ne dam se sputati ugovorima nikakve vrste.

Kreativnost je nešto što mi dođe i potpuno me obuzme – npr, kad radim lutku, onda nema stajanja – nestrpljiva sam da je dovršim, da vidim kakva će na kraju ispasti i što mogu u tom trenutku stvoriti, pa makar trajalo koliko traje, a obično je dovršim u jednom dugom danu.

– Kako to da radiš lutke? U ovom vremenu virtualnih igračaka i zabave ti se vraćaš nečemu čime su se igrale neke davne generacije, gotovo potpuno zaboravljenoj igrački. Služe li tvoje lutke za igru uopće ?

– Prve lutke sam napravila prošle godine ilustrirajući na taj način tekst spisateljice za djecu i mlade Silvije Šesto te je nastala slikovnica „Majstorica Nola popravlja tatu“ u izdanju naklade Semafora iz Zagreba.

Mila mi pruža slikovnicu u kojoj su stranice s ilustracijama ustvari fotografije interijera svojevrsne kućice za lutkice – likove Nole, mame, tate, susjeda, izrađene od krpe, zanimljivih detalja koji daju osobnost svakom liku, a okružuju ih predmeti na kojima je vidljivo da su „reciklirani“, izrezani iz nečega, prenamjenovani, predmeti iz svakodnevne uporabe u službi nekog dijela namještaja lutkine kuće (kutijica od lijekova, karton, sličice proizvoda i sl.) s nenametljivim detaljima poput natpisa lega-lega na otiraču ili broja stana 600 (Šesto)  koji daju poseban inteligentni šarm dječjoj slikovnici.

– U dogovoru sa Silvijom, radi naše osobne zabave, napravila sam lutku princa, koji je sličio Alemki Markotić i tu se začela ta želja da pokušam napraviti još poneku poznatu ličnost. I tako je krenula lavina lutaka, samo su se nizale ideje i ludim tempom je nastalo stotinjak lutaka, a još mnoge čekaju na mom popisu! Radim likove koji su mi po nečemu zanimljivi, bitni, dragi, smiješni i stalno mi dolaze nove ideje. Osim kupnje žice, za kostur lutke, koristim isključivo materijale koje dobijem ili pronađem kao odjeću koja se više ne nosi – dakle, sve je reciklirano.

Naravno da se mojim lutkama može igrati, da ih se može izložiti i kao ukras – možete što god hoćete!

S police nas za to vrijeme promatraju poznata lica tako dojmljivo umjetnički oblikovana da neodoljivo mame osmijeh na lice: Goran Bare, Miroslav Krleža, Jacques Houdek, Vladimir Šeks, Alemka Markotić, Frida Kahlo…

Ekipa se udobno smjestila na polici, kao u redu kod Vidovitog Milana, po posebnoj tarifi

– Sjećam se kad smo se kao klinke igrale lutkama, čak i onim dvodimenzionalnim od papira koje smo oblačile u papirnu odjeću. Valjda mi je to ostalo u posebnom sjećanju jer sam 1995. oduševljeno upisala Školu za primjenjenu umjetnost, smjer dizajner odjeće, kao prva osječka generacija – Mila pojašnjava svoj umjetnički i profesionalni put te mi usput pokazuje kako stvara bore na licima svojih lutaka (a nije jednostavno pronaći reciklirani materijal u boji nečijeg lica!), ušivajući ih sa stražnje strane krpene glave napunjene punilom za plišance, također recikliranim. Gledam i čudim se dosjetljivosti i vještini, a u glavi oblikujem novo, sramežljivije pitanje:

– Misliš li da svaka žena mora znati šivati?

– Pa ono, ne mora si baš znati sašiti odijelo ili haljinu, ali, brate sa 50 godina valjda možeš zašiti gumb ili porubiti hlače!

Iako se sve nadam da ne primjećuje moj unezvjeren pogled i da ovo porubljivanje hlača ipak ne spada u opću šivaću kulturu iskreno i nevoljko priznajem da mi baratanje iglom nije jača strana, ali da gumb ipak uspijevam zašiti. Ančica se također smije, ali se ni ona baš ne izjašnjava o svojim krojačkim sposobnostima već samo uzgred spominje još jednu sličicu iz prošlosti, uz zajedničku povijesti igranja lutkama, kako smo nekad u školi imale domaćinstvo i šivanje je bila jedna od disciplina kojoj su nas podučavali. Svaka iz svog kuta rekosmo kako „nije sve za svakoga“ pa se povela i zanimljiva rasprava o školovanju, kreativnosti i slobodi nekad i sad. Složile smo se kako mnogo toga nije više kao nekada, a maske na našim licima i međusobna udaljenost tijekom razgovora svemu je dala još jedan nadrealan ton, još produbila jaz između sjećanja na svijet našeg odrastanja i ovog svijeta u kojemu rastu današnja djeca.

2) Ančica i Ančica, koja nije Mila, iako se pod maskom svašta može pričiniti

Možda bi se i neka sjeta uvukla u prostor da nije upravo ušla vrlo mlada djevojka, kupila majicu kao dar za sestru ili prijateljicu i iskreno se oduševila kad joj je Mila uz račun i majicu uručila kartonsku kutijicu s mladom biljkom. Osmijeh, iznenađenje, zahvalnost, mladost – sve je prsnulo poput prskalice dok je uzimala mladi sucokret u ruke i slušala Milina pojašnjenja da je pakiranje potpuno ekološko i da biljku može posaditi skupa s njim u zemlju, kao rastući podsjetnik zahvalnosti prirodi na svemu što nam pruža – potrebno mu je samo malo sunca i vode. Akcija poklanjanja biljčica suncokreta za bilo koju kupnju u trgovini traje dva tjedna, a pokrenuta je u povodu Dana planete Zemlje, kao još jedan dokaz stremljenja cijele ekipe za ekološkom održivosti.

Malo vode i sunca – i izrast će vam veliki suncokret

Suncokret nastavlja svoj put prema nekom sretnom vrtu, Milina izložba za koji dan kreće na svoje putovanje izložbenim prostorima, Rijeke, Zagreba i drugih gradova, a i ja se opraštam  s novim legicama te obećavam uskoro tekst o doživljenom.

Osjetim ushit, podršku, hrabrost i oplemenjenost dok izlazim na ulicu svoga grada, ponosna što ima ljudi koji su Ljudi, koji su hrabri krenuti za svojim kreativnm idejama vodiljama i s kojima je tako divno razgovarati.

 

Mila i Mila

Mila Lončar rođena je u Osijeku 1980. godine. U rodnom gradu završila je Školu primijenjenih umjetnosti. Kreativni rad u različitim medijima i tehnikama oduvijek je dio njezine osobnosti: reciklira tekstil, izrađuje kolaže od različitih materijala, crta, slika, modelira…Članica je Hrvatskog društva karikaturista od 2019. godine. Živi i radi u Osijeku. Sljedeći projekt, ponovno u suradnji sa Silvijom Šesto je „Milina Arka – Crodiseja“ – slikovnica s lutkama na brodu izgrađenom od kutijica sredstava za smirenje. Živi bili – pa vidjeli!

 

Đokica

Đokica, legendarni osječki žicar i zaštini znak centra grada, Đuro Belcar, poznat po rečenici: „Lega, imaš kunu?“. S radošću su ga pozdravljali, mali i veliki, poznati i nepoznati dok su ga susretali kako prodaje ruže ili dostavlja novine, boreći se tako za preživljavanje u svom siromaštvu. Iako od 2015. Đokice više nema na osječkim ulicama, ovjekovječen je u ovoj Milinoj lutki.

Mačak Smrdo, suvereni vladar i jedini član Lega-lega trgovine koji prespava većinu radnog vremena izležavajući se sa svih deset kilograma na ulaznom tepihu.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here