Autor: Ivor Kruljac
Donald Trump je otišao iz Bijele kuće. No, što znači njegova pobjeda 2016. i neredi nakon što je izgubio izbore? Mogu li se očekivati neke nove promjene u političkom poretku SAD-a? kakav je mentalitet SAD-a, nacije čije izborne odluke imaju, sviđalo nam se to ili ne, nesagledive posljedice za cijeli svijet?
Dr. Mala Matacin, rođena je Amerikanka. Ipak, ako vam ime ne zvoni na Ameriku, to je zato što joj je otac iz mjesta Preko na Ugljanu, a djed s mamine strane iz sela Gromača kraj Dubrovnika. Koristeći beneficije slobodne studijske godine od rujna 2019. do ožujka 2020. posjetila je Hrvatsku u kojoj i dalje ima obitelj te entuzijastično ističe želju za ponovnom posjetom Hrvatskoj nakon okončanja pandemije. Osim što je bila u potrazi za obiteljskim korijenima, vrijeme u Hrvatskoj je provela u sastajanju s akademicima i studentima nekoliko sveučilišta i učenjem od aktivista. Jedan od vrhunaca njene posjete bilo je sudjelovanje na redovnom godišnjem „Noćnom maršu“ na Međunarodni dan žena u Zagrebu. Kad bude sigurno putovati, nada se dovesti studente u Hrvatsku na kratkotrajni inozemni program učenja.
Ipak, ono što je važnije za ovaj intervju, Matacin je doktorica socijalne psihologije s postdoktorskim treningom u bihevioralnoj i preventivnoj medicini. Predaje na Fakultetu umjetnosti i znanosti na Sveučilištu Hartford u saveznoj državi Connecticut. Fokus njenog istraživanja je žensko zdravlje (primarno u pitanjima tjelesnog izgleda i stresa) i žensko vodstvo. Ima i veliki interes za pitanje roda te je osnovala i predaje kolegij „Žene, težina i briga“ koji je, kako navodi službena stranica Hartfordskog Sveučilišta „popularan počasni kolegij“ (što znači da omogućuje uspješnim studentima priliku za dublje istraživanje od redovnih kolegija). Također na prvoj godini predaje kolegij ljepota, tjelesni izgled i feminizam“. Kreirala je dva nova sveučilišna kolegija – jedan fokusiran na sustave ugnjetavanja i drugi koji se fokusira na fotografiju i aktivizam. Nedavno je izabrana za predavačicu za novi kolegij „Rasa i prosvjed u Americi“.
Uz to, osnivačica je i nadzornica kampusne organizacije „Woman for Change“ koja se fokusira na rod i druge probleme s jednakošću. Za svoj rad višestruko je nagrađivana (Outstanding Teacher award 1999., nagrada za Izvrsnost u susretljivosti studentima 2010. od Američkog društva za vodstvo i uspjeh Sigma Alpha Pi, „Nagrada za inovativnost u podučavanju i učenju 2018. te „Roy E. Larsen“ nagradu za izvrsnost u podučavanju i doprinosu 2019. kao i „Outstanding Faculty Award“ iste godine). 2009. u postdiplomskoj anketi Career centra, imenovana je jednom od tri najboljih fakultetskih zaposlenika na cijelom Sveučilištu u Hartfordu zbog ogromnog i pozitivnog utjecaja na studente.
Iako Matacina primarna područja interesa na prvu nemaju puno poveznica s aktualnom političkom situacijom u SAD-u, njene kvalifikacije iz socijalne psihologije i pedagoški interesi za sistematsko ugnjetavanje i aktivizam mogu pružiti zanimljive uvide u aktualna zbivanja u američkom društvu. Sama dr. Matacin isto želi biti oprezna u prekoračenju svoje stručnosti pa je u intervjuu vrlo jasno naznačila da na neka pitanja koja ne spadaju u njenu stručnost, može odgovoriti samo kao američka građanka, ali ne i kao stručnjak radi bolje preciznosti i korektnosti prema našim čitateljima. Ukoliko želite, klikom na ovaj link možete vidjeti i izvornu verziju intervjua na engleskom.
Ivor Kruljac: Za početak, kako biste osobno i kratko komentirali Trumpov mandat u protekle četiri godine? Možete li reći išta dobro o njegovom mandatu ili je riječ o potpunoj katastrofi?
Mala Matacin: Mislim da je važno reći Vama i čitateljima gdje se vidim politički, profesionalno i osobno za informiranje o mom iskustvu i pogledu na Trumpovo predsjedništvo. Smatram se progresivnom i to za mene znači podržavanje politika koje odgovaraju na rasne, ekonomske, rodne i druge nejednakosti koje trenutno postoje. Profesorica sam i na svojim kolegijima podupirem civilni diskurs, temelj demokracije, pri razgovoru o kompleksnim temama. Odrasla sam u strogoj katoličkoj, hrvatskoj obitelji i vrijednosti pomaganja manje sretnima i onima koji pate su duboko ukorijenjene u meni.
Iako je Trump otišao iz ureda, posljedice njegovog predsjedništva će nažalost još dugo odjekivati. Bila mi je agonija gledati seksističku, rasističku i ableističku retoriku koja je nesumnjivo dala gorivo nasilju i otvorenoj mržnji koja je kulminirala neredima na Capitolu šestog siječnja 2021. SAD je povijesno bio podijeljen i njegovo predsjedništvo je naglasilo te dugoročne podjele. Zemlja još nije došla do razračunavanja sa svojom rasističkom prošlošću i njegovo predsjedništvo je to vrlo jasno pokazalo. Stoga ako bi rekla bilo što dobrog o njegovu mandatu, to bi bila masovna pozornost na društvene pokrete poput #MeToo i #BlackLivesMatter koje se suočavaju s rodnim i rasnim nejednakostima.
IK: Profesorica ste na Fakultetu umjetnosti i znanosti na Sveučilištu Hartford. Prije nego je Trump bio izabran, kontroverzni Trumpov simpatizer i novinar Milo Yiannopoulos održavao je turneje predavanja po američkim fakultetima. Je li Milo (ili neki drugi Trumpov simpatizer) pokušao ili uspio održati svoj govor na vašem fakultetu / sveučilištu i kako ste vi, studenti i fakultet na to reagirali? Ima li na Vašem fakultetu studentskih grupa i udruženja koji podupiru Trumpa i jeste li uspjeli održati mirne uvjete za učenje ili su se događali incidenti koji se mogu povezati s cjelokupnom polarizacijom Američkog društva?
MM: Možda će konkretni primjer pomoći u odgovaranju na ovo pitanje. U proljeće 2019., jedan od studenata na mom kolegiju mi je skrenuo pozornost kako je govornik sa PragerU (Will Witt), trebao doći govoriti na kampusu. Ohrabrujem otvoreni dijalog o aktualnim događajima koji su vezani uz sadržaj kolegija i pričali smo o tomu dulje vrijeme. Studenti su bili prilično uznemireni da će sveučilište ugostiti tog govornika i htjeli su znati kako najbolje na to reagirati. Nisam nikad čula ni za tu osobu niti instituciju, pa sam morala sve to bolje proučiti (usput, studenti su bili vrlo svjesni tko je govornik). PragerU nije sveučilište ali čini se kako zastupa mržnju i iznenađujući je bio broj ljudi koji su razgovarali na raznim platformama (YouTube i Reddit).
Na našem sveučilištu svi događaji moraju biti ispravno registrirani i postavljeni na kalendar kampusa. Ovaj nije bio i nitko u administraciji nije ni znao za njega. Ne mogu se sad sjetiti detalja, no utvrđeno je da nitko nije prošao kroz ispravne kanale kako bi registrirao događaj. Ukratko, događaj nikad nije bio održan. Ali, važna stvar je da smo svi – studenti i fakultet- mogli izraziti brige, više naučiti, staviti to u veći kontekst našeg kolegija i vjerojatno najvažnije, poduzeti akciju dijeljenjem toga s administracijom koja ima mogućnost nešto poduzeti. To ne znači da ljudi na kampusu nemaju neslaganja. Ali, prema mom iskustvu, takva neslaganja oko ideologija ostaju miroljubiva i s međusobnim poštovanjem. Kod incidenata poput #BlackLivesMatter prosvjeda ljetos ili ovih nedavnih nereda na Capitolu, čelnici našeg sveučilišta brzo objašnjavaju zajednici na kampusu kako se mržnja i nasilje na kampusu ne toleriraju.
IK: Imate doktorat iz socijalne psihologije s postdoktorskim treningom u bihevioralnoj i preventivnoj medicini. U Hrvatskoj često raspravljamo o društvenim traumama uzrokovanih ratom u devedesetima i prethodnom režimu. Kakve društvene traume muče SAD, a da uzrokuju takvu nasilnu reakciju među Trumpovim biračima?
MM: Ovo je tako odlično pitanje s kompleksnim odgovorom koji je ukorijenjen u našoj povijesti ropstva i rasizma. Na neki način, može se usporediti s onime što se događalo u bivšoj Jugoslaviji gdje se podjela temeljila na etničkim i vjerskim identitetima (ispričavam se ako je to prejednostavno objašnjenje). U SAD-u su privilegirani bijelci, muškarci, cisrodni, neinvalidni, kršćani, neimigranti i srednja-viša klasa. Kada ljudi s tim identitetima osjete da im se njihova privilegija i moć oduzimaju, bore se da ostane na moći. Nije slučajnost da su jurišnici na Capitol bili bijeli muškarci. Vođe i njihova retorika prave razliku – četiri godine su Trumpove riječi, akcije i politike dio veće odmazde; njegove su riječi zapalile i dale dozvolu za otvorenu mržnju i nasilje.
„Mi nismo ovakvi“ je fraza koju je koristilo nekoliko političara (većinom bijeli muškarci) kao odgovor na nerede na Capitolu. Marginalizirane grupe, većinom BIPOC (Black, Indigenous, People of Color ili hrvatski, crnci, domoroci i ljudi drugih rasa), ističu da smo UPRAVO takvi. Dok nema odgovornosti za takvo ponašanje, ništa se neće promijeniti. Osobne ili društvene traume se ne popravljaju pozivima na „zacjeljivanje“ ili „vremenom za ujedinjenje“, nego dugim procesom odgovornosti za nasilje, ustanak ili zlostavljanje. Do danas, Trump i većina njegovih pristaša odbijaju odgovornost. Ustvari, dok sam gledala člana za članom njegova kabineta kako daju ostavke (neki pozivajući se na nerede), to su radili kako ne bi njega ili sebe same učinili odgovornim za ustanak ili kako ne bi aktivirali 25. amandman.
IK: U principima medicinske etike Američkog psihijatrijskog udruženja (APA), postoji takozvano „Goldwaterovo pravilo“. Ako sam dobro razumio, to pravilo navodi kako je „neetično da psihijatri daju profesionalno mišljenje o javnim osobama koje nisu uživo pregledane i od kojih nije dobiven pristanak za raspravu o njihovom mentalnom zdravlju u javnim istupima/ navodima“. Možete li nam reći kako je došlo do uspostavljanja tog pravila i što mislite o njemu? Je li moguće legitimno psihoanalizirati osobu na temelju javnih istupa i mislite li da bi se to pravilo moglo maknuti ili prepraviti nakon iskustava s Trumpom?
MM: Rado ću govoriti o Goldwaterovom pravilu, ali molim Vas znajte da nisam psihijatrica (medicinska doktorica specijalizirana za mentalno zdravlje). Goldwaterovo pravilo se nalazi u principima medicinske etike Američkog psihijatrijskog udruženja (sekcija 7, broj 3) i navodi:
„Katkad se psihijatre upita za mišljenje o pojedincu koji je pod reflektorom javne pozornosti i koji se razotkrio kroz javne medije. U takvim uvjetima, psihijatar može podijeliti javno svoje stručno mišljenje o psihijatrijskim problemima općenito. Međutim, neetično je za psihijatra da ponudi svoje profesionalno mišljenje ako nije proveo pregled i ako nije dobio potrebnu dozvolu za takvu izjavu“.
Goldwaterovo pravilo je nazvano po Barryiju Goldwateru, američkom senatoru i kandidatu predsjedničke utrke 1964. Magazin Fact je objavio članak u kojem je navodio kako je preko tisuću psihijatra reklo kako Goldwater nije sposoban služiti kao predsjednik. Goldwater je tužio magazin i pobijedio. Nakon toga, APA je iznijela pravilo koje ne dopušta psihijatrima da specifično govori o mentalnom zdravlju nekoga koga nisu osobno pregledali i dobili dozvolu da to dijele javno. Američko psihološko udruženje (koje se također zove „APA“- vrlo zbunjujuće!) nije konkretno obvezana Goldwaterovim pravilom ali ima „APA-in etički kodeks“. Isto tako, psiholozi ne mogu etički dijeliti s medijima ikakve detalje nekoga koga su pregledali.
Otkad je Trump preuzeo ured, ovi etički standardi su došli pod upitnik i bezbrojni su argumenti na obje strane oko pitanja bi li Trumpovo mentalno stanje trebalo biti pitanje javne rasprave. Oni koji su za, citiraju nešto što se zove „dužnost upozoravanja“. „Dužnost upozoravanja“ u ovom kontekstu znači da profesionalac mentalnog zdravlja može biti odgovoran za ozljedu ako je uskratio informacije koje su mogle spriječiti tu ozljedu. Istaknuti primjer je grupa 27 profesionalaca mentalnog zdravlja koji su napisali knjigu „Opasan slučaj Donalda Trumpa“, a koji su osjećali da je njihova moralna i etička dužnost upozoriti da „Trumpovo mentalno stanje predstavlja očitu i postojanu opasnost našoj naciji i dobrobiti individualca“.
No istina je kako se stručnjaci sa svih područja učestalo zovu kako bi pokušali pomoći javnosti shvatiti razna ljudska ponašanja kao što je nošenje maski tijekom pandemije, izbora cijepljenja, glasovanja, zaštite okoliša i pomaganje selima nakon potresa. Također, nije neobično za profesore da pitaju studente da objasne ljudske akcije iz raznih teoretskih aspekata. Stoga ne vidim komentare na ponašanje javnih dužnosnika kao iznimke od primjedbi psihologa, psihijatara, sociologa, povjesničara ili drugih stručnjaka u njihovom cijenjenom području.
IK: Smatrate li da će znanstvene zajednice psihologa i psihijatara glasno govoriti o važnosti mentalnog zdravlja predsjedničkih kandidata? Bi li trebalo biti učestalijih pregleda predsjednikova mentalnog zdravlja u skladu s 25. amandmanom (koji nalaže da ako je predsjednik nesposoban obaviti svoj posao, potpredsjednik preuzima dužnost)?
MM: Frustrirajuće mi je da problemi mentalnog zdravlja uvijek dođu nakon pozornosti na fizičko zdravlje. Ali mentalno zdravlje i dalje nosi stigmu sa sobom. Vidim kako psihijatri i psiholozi glasnije govore o važnosti mentalnog zdravlja, ali pokriće u masovnim medijima je minimalno osim ako slavna osoba ne progovara o tome. Stoga ti želim zahvaliti kao novinaru za pokrivanje ovog pitanja. Srce mi je puno zbog mentalnih stručnjaka koji progovaraju o tome, kao što je primjer knjige koji sam već dala – „Opasan slučaj Donalda Trumpa“. Međutim, bez ljudi koji će nametnuti pravila poput pregleda mentalnog zdravlja, ništa se neće promijeniti. Kao što sam i ranije rekla, mora biti odgovornosti.
IK: 2019. godine, AFD, njemačka politička stranka krajnje desnice, stavljena je pod nadzor zbog prijetnje Njemačkom demokratskom poretku. Kako je tada pisao The New York Times: „Njemački ustav iz 1949. sadrži mnoge zaštite protiv ekstremizma. Uključuje mogućnost nadzora pa čak i zabrana stranaka krajnje ljevice i desnice“. Smatrate li da je moguće da se nešto slično uvede u SAD-u?
MM: Postoji jedna izreka koju vrlo cijenim – „nikad ne reci nikad“. Toliko stvari za koje sam mislila da se nikada neće dogoditi su se dogodile i stoga pokušavam i ostajem skromna. Ipak, ne mislim da ćemo ikada kompletno zabraniti stranku iako će stranke evoluirati. Jedno od građanskih prava koje pokriva prvi amandman ustava je „sloboda govora“ koji nalaže da građani mogu izraziti ideje bez cenzure i kazne od vlasti. Ovaj zadnji dio – „od vlasti“ je važan jer društvene mreže poput Twittera i Facebooka nisu „vlast“ i mogu cenzurirati govor mržnje ili govor koji poziva na nasilje.
Centar za prvi amandman Freedom Forum Institute (Institut foruma slobode) proveo je studiju 2019. i otkrio da „… većina sudionika (77 %) slaže se da su dezinformacije na internetu i širenje lažnih vijesti ozbiljna prijetnja demokraciji i većina se slaže da je važno za našu demokraciju da se mediji ponašaju kao nadzornici vlasti (72%). Ovo popravljeno povjerenje u novinarstvo ohrabruje prvake novinarstva diljem zemlje“ (https://www.freedomforuminstitute.org/first-amendment-center/state-of-the-first-amendment/).
IK: Znači, smatrate s obzirom na prvi amandman da je malo izgledno da bi itko u kongresu predložio takav nadzor ili zabranu kako bi se spriječio „budući Trump“ (ili da bi se takva ideja javila u američkom mainstreamu)?
MM: Vjerujem da nitko ne želi da se ponovi vođa poput njega. Zato je opoziv toliko važan. Idući korak bi bilo glasanje Senata i ako opoziv prođe, više nikad ne bi mogao biti u javnom uredu. Ali, vjernost stranci je jaka i nisam uvjerena da će biti dovoljno glasova republičkih senatora za to. Pogledajte glasove iz Kuće predstavnika – samo 10 od 211 Republikanaca je glasovalo za njegov opoziv. Svi znamo da će biti odmazde protiv tih predstavnika od njihove vlastite stranke (prijetit će im se). Žalosti me što se naša politika toliko bazira na osvetoljubivosti umjesto na donošenju ispravnih odluka.
IK: U Hrvatskoj (kako sam osobno svjedočio i vidio pod komentarima ispod domaćih vijesti o Trumpu), neki ljudi ga hvale zbog toga što nije započeo nijedan rat (unatoč tome što je skoro započeo rat s Iranom i Sjevernom Korejom i uzrokovao napetosti s Kinom). Čini se kako, iako je neviđeno narušio mir u SAD-u, kako ga mnogi izvan SAD-a vole zbog toga, na neki način kao „sabotirao je SAD ali ne i svijet“. Što biste poručili ljudima koji to misle?
MM: Ne znam dovoljno o tome je li Trump započinjao ili nije započinjao ratove međunarodno. Ono što bi voljela reći ljudima kojima se Trump sviđa jer nije započinjao ratove, jest da su u krivu. On JE započeo rat, ali protiv svojih građana jer se nije držao ustava i američke demokracije, jer je širio lažne tvrdnje da je pobijedio na izborima, nije ozbiljno shvatio koronavirus i poticao je nasilje.
IK: SAD je uvijek imao taj status „svjetskog policajca“ koji se bori za slobodu i demokraciju diljem svijeta (naravno, čije se opravdanje i stvarni interesi mogu i često se propituju, barem izvan SAD-a). U svojoj kampanji, Trump je govorio o „povratku trupa kući“ i smanjenju njegova utjecaja na geopolitičkoj sceni. Kako svakodnevni Amerikanci percipiraju ulogu Vaše države kao svjetskog policajca i da li simpatije prema Trumpu pokazuju da Amerikanci više ne želi državu koja je toliko aktivna u globalnim sukobima?
MM: Moram reći da se ne osjećam kvalificirano odgovoriti na to pitanje.
IK: Ako ne možete kao psihologica, možete li onda kao privatna građanka, ako ste diskutirali o tom pitanju s drugim privatnim američkim građanima?
MM: Nije iznenađenje da svijet vidi SAD na ovako militariziran način jer trošimo VIŠE na našu vojsku nego bilo koja druga nacija (https://worldpopulationreview.com/country-rankings/military-spending-by-country). Osjećaji o tome reflektiraju „razdor“ među Amerikancima koje smo vidjeli na prošlim izborima. Postoje ljudi koji misle kako nas se ljudi u svojim vlastitim državama ne tiču i kako trebamo „nadzirati“ samo našu državu. Ali, postoje i drugi koji vjeruju, kao globalni građani, da je naša dužnost miješati se. Drugim riječima da trebamo služiti kao „mirotvorci“ (iako je ironično da je održavanje mira toliko militarizirano).
The New Yorker je objavio članak 18. studenog 2020. kojeg je napisao Daniel Immewarh (https://www.newyorker.com/books/under-review/should-america-still-police-the-world) o tom pitanju i voljela bih mnogo toga posuditi iz njega. Kao što članak govori, zašto se ne možemo angažirati suradnički s drugim zemljama umjesto da tako često koristimo „američku snagu, umiješanost i vodstvo“? Jedan od prijedloga je da SAD preda svoju poziciju „svjetskog policajca“ da to tako kažemo. „To bi zahtijevalo da Washington odustane od predodžbe da bi njegove trupe ili vrijednosti trebale dominirati planetom. To ne bi značilo povlačenje iz svjetskih pitanja, samo prilagođavanje na ravnopravniju poziciju s drugima na međunarodnom polju“. Ne mislim da će se to ubrzo dogoditi jer „odreknuće od tog primata – odustajanje od stolice na čelu stola- je skoro pa jednakog okusa američkim vlastodršcima kao i oduzimanje sredstava policiji“.
IK: Trumpovi simpatizeri su uvijek govorili kako su protiv političkog establišmenta i vide Trumpa kao odgovor na njihove zahtjeve. Naravno, kritiziranje SAD-ove mainstream politike u Vašoj zemlji nije nikakva novost ne samo od krajnje desnice već i od ljevice i krajnje ljevice. Tu je dokumentarni redatelj Michael Moore koji je vrlo kritičan spram američkog establišmenta i glazbenici poput punk rock benda Anti-Flag koji kritizira kapitalizam, izrabljivanje i cjelokupnu vibru kako političare boli briga za obične ljude. U Europi pa i u Hrvatskoj ljudi se isto tako osjećaju i očekuju od države da bude društveno osjetljiva i pomogne siromašnima, omogući besplatno zdravstvo i školstvo i tako omogući svima jednake šanse. Međutim, u SAD-u, čini se kako najsiromašniji ljudi u društvu glasaju za najveće protivnike državne pomoći i za one koji su protiv socijalne pomoći, besplatnog zdravstva i školstva. Kako je to moguće, je li riječ o običnom neznanju ili dubljem nasljedstvu američke kulture koja se razlikuje od europskih društava i duboko je u umovima ljudi? Također, može li se i drugi amandman (pravo na držanje i posjedovanje oružja uz objašnjenje kako bi se građani mogli obraniti od vlade ako postane tiranska) promatrati kao neka vrste društveno, političke i kulturno naslijeđene paranoje u usporedbi s europskim društvima koja preferiraju države koje reguliraju nabavu oružja građanima?
MM: Vrlo je dobro zapitati se zašto oni koji su siromašni ili na druge načine marginalizirani glasaju za nekoga čije su politike protiv njihovih najboljih interesa. To je svakako komplicirano i ne znam jesam li najbolja osoba za odgovoriti na to pitanje.
Sjećam se kada se Trump natjecao za ured, kako se hvalio kako malo poreza plaća (i sada znamo da je to istina). Njegovo „obećanje“ da i drugi mogu tako (plaćati manje poreza), sigurna sam da je bilo primamljivo. Ali, pogledi desnog krila ne tiču se samo novca i raspodjele bogatstva, već općenito moralnog konzervatizma – pro-life, protiv gay brakova, ne podržavanje LGBTQ+ pitanja i religioznost. Možda je i do toga da dvostranački sustav ustvari ne nudi mnogo izbora. Ako vam je najbitnije pitanje pobačaja, onda novac možda nije ono što vas pokreće.
Rasa također dotiče to pitanje. Studija objavljena 2018. pokazuje kako rasni prijezir možda objašnjava zašto su siromašni bijelci protiv socijalne pomoći. Riječima preuzetih iz članka u the Atlanticu: „Kada bijelci osjećaju da je njihov status u rasnoj hijerarhiji ugrožen, postanu prijezriviji prema manjinama. To se zauzvrat prenosi u veću opoziciju spram socijalne pomoći jer neki ljudi misle da socijalna pomoć nejednako pogoduje manjinama“ (https://www.theatlantic.com/science/archive/2018/06/racial-resentment-motivates-opposition-to-welfare/562010/).
Većina ljudi (70%) u SAD-u ne posjeduje oružje. (https://www.pewsocialtrends.org/2017/06/22/the-demographics-of-gun-ownership/). Izglednije je da će posjedovatelji oružja biti muškarci, bijelci, živjeti u ruralnim krajevima, biti slabije obrazovani i pripadati Republikanskoj stranci (dvostruko više Republikanaca posjeduje oružje od Demokrata). U djelu SAD-a gdje ja živim, primjerice, najmanji je postotak posjedovatelja oružja u cijeloj državi. Većina ljudi koji posjeduju oružje kažu da je za zaštitu, ali istraživanja pokazuju da se oružja u kući vjerojatnije budu koristili protiv članova obitelji ili nekoga koga (posjedovatelj pištolja) poznaje nego protiv provalnika.
SAD se razlikuje od drugih zapadnih država time što dopušta građanima nošenje oružja i time što nema zakone o oružju. Vrlo me iznenadilo kada sam bila u Hrvatskoj jer je bilo malo rasprava o pucanju i nasilja s vatrenim oružjem. Obožavam to kod Hrvatske i europskih zemalja! Nasilje s vatrenim oružjem je uvijek na našim vijestima i iskreno se nadam da možemo više biti poput europskih država i regulirati građansko posjedovanje vatrenog oružja.
IK: Joe Biden je novi predsjednik. Kako biste ga usporedili s Hillary Clinton koja je 2016. izgubila izbore protiv Trumpa? Prema Vašem mišljenju kao osnivačica i fakultetska nadzornica organizacije „Woman for Change“, je li riječ o nespremnosti Amerike za prvu predsjednicu države ili je osim spola bila još neka fundamentalna razlika u Bidenovom pristupu kampanji (politički stavovi, politički prioriteti, način komunikacije)? Je li Biden pobijedio zato što je ljudima doista dosta Trumpa ili si je sam Trump zabio čavao u lijes svojim nadzorom pandemije i reakcijom na prosvjede povodom smrti Georga Floyda?
MM: Hillary Clinton je dobila popularno glasovanje (dobila je više glasova od građana); ali je izgubila na elektorskim glasovima. To je čudan sustav i mnogo je ljudi koji se žele riješiti elektorskog sustava zbog toga. Ipak, nisam sigurna da je SAD još uvijek spreman za žensku predsjednicu. Da je Hillary Clinton pobijedila, njeni protivnici bi nastavili s pogrdnim nazivima, uvredama i seksističkim govorom usmjerenom na nju.
Što se tiče Hillary i Bidena: unatoč COVID krizi, Biden je uvijek bio snažniji kandidat u anketama. Anketni podaci sugeriraju kako su birači imali pozitivnije osjećaje prema Bidenu nego prema Clintonici. Evo grafike. (https://www.nbcnews.com/politics/meet-the-press/why-biden-s-poll-lead-different-hillary-clinton-s-n1243837).
Teško mi je to ne gledati bez rodne pristranosti i njene uloge u njihovim kampanjama jer je to jedna od stvari koje proučavam. Naše percepcije su duboko ukorijenjene rodom na način koji većina od nas naprosto ne može vidjeti. Da bi žena bila simpatična, mora imati određene „ženstvene“ kvalitete i ne djelovati „previše muževno“. Primjerice, dobro je dokumentirano da se na asertivnost kod muškaraca gleda pozitivno ali kod žena se doživljava negativno.
Da! Ljudima je istinski zlo od Trumpa! Otišao je iz ureda s NAJMANJIM rejtingom (u trenutku intervjua 29%) od bilo kojeg odlazećeg predsjednika u povijesti SAD-a (https://www.pewresearch.org/politics/2021/01/15/biden-begins-presidency-with-positive-ratings-trump-departs-with-lowest-ever-job-mark/). Njegov nizak rejting se još više srozao nakon domaćeg terorističkog napada na Capitol i njegovog post-izbornog ponašanja. Jedini je predsjednik u povijesti koji je dvaput opozvan (čije suđenje u Senatu počinje ovaj tjedan). Većina građana (68%) ne želi da Trump ostane važna politička figura, a 75% smatra da Trump snosi dio odgovornosti za nasilje na Capitolu. Društvene mreže otkazale su mu račune, baš kao i tvrtke i banke.
