Autor: Aleksandar Olujić
Udarac! To je prvo što smo osjetili. Krevet, na kojem sam ležao, krenuo je u šetnju, ormari su se tresli pokušavajući ostati na mjestu dok su stvari u njima skakale u zrak. I taj zvuk. Mukla tutnjava koja veže čvor u želucu.
Bilo 6 sati i 28 minuta ujutro. Sve je trajalo strašno dugo, deset ili možda petnaest (ne znam točno) vječno dugih sekundi.
Zbunjenost.
Nakon toga postajemo svjesni o čemu se radi, kao i da ovako nešto nikada do sada nismo osjetili. Provjeravamo po kući ima li štete.
Pametni telefoni glasaju se raznim zvukovima. Potres 5.4 blizu Petrinje, javlja netko preko društvenih mreža. Drugi, treći i stoti odgovara. Kakofonija informacija.
Polako dolazimo sebi. Ja pametujem znanjem napabirčenim odsvuda, dok supruga zabrinuto čačka po telefonu.
Odjednom (sat i nešto poslije) tutnjava, udarac i cjelokupni aranžman iznova, no nekako sam imao osjećaj da je ovaj udar kraće trajao i bio slabijeg intenziteta. A onda, kao šlag na tortu, još dok se ovaj prvi nije ni slegao stiže slijedeći. Usprkos tome što su bili slabijeg intenziteta (magnitude 4.7 i 4.1 po Richteru), doživljaj je ovaj put bio deset puta intenzivniji.
Nakon ovog šoka telefon u ruke i zovi. Najprije majku i sestru potom sve druge. Linije su preopterećene. Nekako dobivam mamu. Prijatelje iz Petrinje ne mogu uopće dobiti. Šaljem poruke: SMS, Messenger, WhatsApp. I nama stižu poruke sa svih strana. Rodbina, prijatelji, znanci zabrinuto pitaju kako smo, treba li nam što…
Palimo TV i tražimo vijesti. Pozorno pratimo izvještaje, komentare, ekspertize i izjave, a pogotovo reportaže s lica mjesta. Jakost prvog potresa postepeno sa 5.4 revidiraju najprije na 5.3, potom na 5.1 i konačno na 5.0 po Richteru. Malo po malo kapaju poruke i onih koje nismo mogli kontaktirati uživo. Polako se, kako adrenalin pada, smirujemo. Na televiziji prikazuju politički vrh države kako defilira po Sisku, potom i po Petrinji. Slušamo obećanja. Političari su uvijek dobri u davanju obećanja. Vrijeme odmiče. Tlo povremeno podrhtava ali puno slabijim intenzitetom. Slike se i vijesti ponavljaju, svejedno ih nanovo pohlepno gutamo.
Vani se hvata mrak. Stiže noć a s njom i kiša. U krevet idemo s nadom da je sve gotovo.
Drugo jutro ponovo osjećamo podrhtavanje. Ubrzo saznajemo da je to bio potres od 2.5 kao i to da je tijekom noći bio još jedan, kojeg smo onako umorni prespavali, magnitude 3.0 po Richteru. Ma to je to – zaključujemo. Vani je sunce poslije kišne noći. Dan je lijep, život je lijep, idemo dalje. Razvlačimo se po kući, doručkujemo i potom ne žureći se odlazimo u kupovinu. Nakon obilaska trgovina vozimo se prema kući. Podne je već prošlo i žurimo natrag.
Iznenada automobil nekontrolirano šeće po cesti, kao da je netko izmaknuo tlo pod njim. Nekako ga „hvatam“. Iz automobila parkiranih uz rub ceste dopiru zvukovi alarma miješajući se s onom tutnjavom od jučer, samo nekako zlokobnijom. Osjećam kako nešto hladno mili niz leđa. Kod kuće nas dočekuju širom otvorena vrata od garaže, potres ima ključeve za svaka vrata. Svi susjedi su vani a jedan od njih trči prema šahtu za vodu jer mu je iščupalo bojler iz zida pa je morao zatvoriti ventil kako mu ne bi poplavilo cijelu kuću. I mi odmah ulazimo u kuću pogledati da se i kod nas nije nešto slično dogodilo. Unutra je kaos. Ladice zijevaju, posvuda razbijeno staklo, rasute stvari, oboreni dijelovi namještaja, razliveni sokovi i razmazani pekmezi… Struje nema, ali bojler stoji na zidu. Izlazimo van, pred kuću i gledamo ima li vidljive štete. Cijelo vrijeme čuju se sirene vatrogasnih i vozila hitne pomoći.
Sjedam u automobil dok supruga nervozno hoda gore-dolje. Ponovo je telefon u rukama. Telefonski pozivi su bezuspješni, ali internet radi i facebook gori. Prva je informacija da je ovaj bio snage 6.4 što će poslije biti korigirano na zvaničnih 6.2 po Richteru. U međuvremenu tlo se ponovo trese, a to će se nastaviti cijelog dana i tijekom noći. Nakon nekih sat vremena, usprkos preporukama za suprotno, ulazimo u kuću i supruga počinje čistiti i spremati. Vidimo da se vratila struja i palimo televizor koji nekim čudom stoji netaknut na svom mjestu i radi. Uspijevam dobiti svoje, čak nakratko i prijatelja u Petrinji, ali veza je slaba i pola ga ne razumijem. Drugi će mi se prijatelj javiti tek par sati kasnije, i on tek nakratko no u tih minutu, dvije ono što mi je uspio reći svjedočilo je o traumi koju je doživio.
Slike polako izlaze u javnost. Šok i nevjerica. Gledamo nestvarne, apokaliptične slike gradova i sela koje volimo. Ulazimo u noć. Svako malo nas protrese neki jači udarac, na sitne se ne obaziremo.
Treće jutro i treći udarac praćen onom tutnjavom, ovaj puta nešto malo prigušenijom, desetak minuta nakon toga još jedan a ubrzo i treći udar. Kasnije ćemo saznati da su prva dva bila debelo preko 4 (4.7 i 4.8) a treći 3.9 Richtera. To su bili prvi od brojnih koje smo osjetili danas. Supruga kaže da je onaj zvuk tjera na povraćanje.
Nadam se da četvrto (sutrašnje) jutro neće biti tema za novinski članak.
***
Što još reći?
Neozlijeđeni smo i kuća, koliko smo vidjeli, nema ozbiljnih oštećenja. Dimnjaci stoje i peći gore, struje ima, a hladnjak je pun. Dobro smo.
Što bi htjeli više?
Htjeli bi da se svi dragi ljudi vrate u svoje kuće bez straha da će im nešto pasti na glavu i ozlijediti ih!
Htjeli bi da svatko od njih navečer sjedi u svojoj toploj sobi!
Htjeli bi da se vrati osmijeh na njihova lica!
Svima onima koji u ovim teškim trenucima nesebično pomažu građanima Siska, Petrinje, Gline i svih drugih mjesta na Banovini i Pokuplju, ne postoje riječi kojima bih izrazio zahvalnost na svemu što su učinili i što čine.
Hvala vam ljudi zlatnog srca!
